Kist zamijenio mesarskim nožem

Kao dječarac od 15-ak godina, Stjepan Kiš (75) vikende je, umjesto u igri s vršnjacima, provodio slikajući. Sanjao je kako će jednog dana završiti likovnu akademiju i postati – umjetnik. Život ga je odveo sasvim drugim putem.
- Iako je moj otac Đuro bio dobrostojeći, bilo je to doba u kojem su roditelji vjerovali da njihova djeca ne mogu dobro proći u životu ako ne završe neki zanat – priča Stjepan Kiš koji je, po obiteljskoj tradiciji, krenuo u mesarski zanat. Prvo je 3 godine izučavao zanat u Petrinji kod Gavrilovića, a potom još dvije godine u Trogiru. Pokupio je Stjepan vještine, ali i vrline dobrog majstora – mesara i zavolio novu životnu trasu kojom je krenuo.

Otvorio vlastitu mesnicu u Prelogu

Kad se vratio u Prelog i oženio sedam godina mlađom Terezijom, odlučio je otvoriti vlastitu mesnicu – među prvima u Prelogu. - Nije bilo jednostavno započeti posao jer su 1960. godine u Prelogu postojale Gavrilovićeva i Vajdina mesnica, ali i jedna privatna. Bio sam četvrti, i konkurencija je bila oštra. Trebalo se dokazati i pridobiti povjerenje kupaca. Pridobio sam ga brzo poštenjem i kvalitetom, pa su uskoro svi ostali počeli govoriti kako sam konkurencija zapravo ja. Mesnicu u centru Preloga kupio sam od čovjeka koji se zvao Bela Balent i počeo posao. Punih 45 godina hranio sam Preložane! - kaže Stjepan Kiš kod kojeg su, kasnije, ispit za zvanje mesara polagali mnogi mladi ljudi. Terezija ga je pratila u stopu i uz supruga zavoljela kruh kojim su podizali svoje troje djece. - Nekada je bilo lakše. Bilo je poštenije vrijeme i dalo se zaraditi. Svaki je siromah mogao podići kuću. Ova je naša Hrvatska pogriješila što je uništila male obrtnike, a time i svoj srednji sloj bez kojeg nema napretka. Suprug i ja radili smo po cijele dane, ali smo bez problema podigli troje djece, od kojih je dvoje završilo fakultete – dodaje Terezija Kiš kojoj je mesnica i danas uspomena na najljepše doba života. Za Kišove to nije bilo samo mjesto zarađivanja novca, već i mjesto na kojem su se svakodnevno družili sa svojim sugrađanima, mjesto na kojem su s njima dijelili sretne i teške trenutke.

Imam jezik, srce i dušu!

- Ljudima sam uvijek rekao iskreno što mislim o njima i njihovim postupcima, ali im nikad nisam zamjerao. Takav sam i danas – imam jezik, ali imam i srce i dušu! - kaže majstor Kiš. - Moj je suprug vrlo zahtjevan u poslu. Strahovito pedantan i precizan, zbog čega ga je bilo teško pratiti čak i meni. Mesnica i pogon za obradu i preradu mesa uvijek su bili čisti ko apoteka. A svinje koje i danas držimo samo za sebe moraju biti čiste kak labudi! Nekada su preloške domaćice točno znale kad je komad mesa koji su kupile odrezao moj Štef. I danas se neki sjećaju i spominju da nitko ne zna odrezati bočing kao moj suprug. Naši su polutrajni i trajni proizvodi bili nadaleko poznati zbog izvrsnog okusa. Svojevremeno je jedan čovjek zbog naših kobasica dolazio iz Beograda, a stalno su ih kupovali i gastarbajteri i odnosili u Austriju i Njemačku - kaže Terezija Kiš.

Ni dana godišnjeg odmora

Nekada su mesnice obavezno radile nedjeljama, a kad bi radni dan završio, Stjepan Kiš otišao bi na počinak tek u kasne sate, nakon što je očistio cijeli pogon, izglancao pločice te uklonio i najmanji trag nečistoće. Bračni par Kiš vjeruje da i mnoge bolesti koje napadaju životinje dolaze od prljavštine u kojoj ih ljudi drže.
- Supruga i ja nikada nismo otišli na more ili na skijanje. Nismo iskoristili ni dana godišnjeg odmora dok smo vodili mesnicu. Ni na bolovanju nisam nikad bio. Kad sam svojevremeno slomio ruku i morao na operaciju, doktorica je ostala zapanjena kad je vidjela da 30 godina nisam bio kod liječnika – priča Stjepan Kiš kojem se plamen sjećanja upaljen ovim razgovorom zrcalio u oku. Pričao mi je i kako su ljudi njegova zanata nekada bili cijenjeni, na ulici pozdravljani s poštovanjem i oslovljavani s “majstore”.

Danas jedete najlon!

Još u mladosti, i prije nego što je posao mesar, Stjepan Kiš imao je još jednu strast koju je zadržao do danas – vanjsku politiku. Strastveno prati i komentira aktualne događaje s vanjsko-političke scene, a nekad je željene informacije upijao s radija slušajući BBC. No, s još se većom strašću vraća na razgovor o svom poslu. Na pitanje koje mesne proizvode najradije jede, S. Kiš odgovara. - Svoje. Danas se sve promijenilo u preradi mesa, sve je na gumbiće i sve je puno kemije. Kad jedete hrenovku, vi danas jedete najlon! Ja se s tim ne mogu pomiriti jer su svi moji proizvodi bili 99 posto prirodni. Poštovao sam pravila i stare tajne zanata koji su se danas izgubili. Supruga i ja uhranimo svinju samo za sebe, a kobasice, šunke i ostalo napravim ja. Nekad je meso mirisalo, na što više danas ne možete naići. Mirisalo je jer sam ga sušio na bukovini i grabu – dodaje Stjepan Kiš koji je ostao vjeran klasičnom načinu prerade mesa do 2003. godine, kad je teška srca zatvorio mesnicu u centru Preloga i sa suprugom se povukao u mirovinu. Nije mogao ni iznajmiti prostor sve donedavno, dok u njega nije ponovo ušlo – meso.
Cijeli pogon za obradu i preradu mesa, hladnjača, klaonica... sve je na svom mjestu, očišćeno i pripremljeno kao da čeka mlađe mesarske ruke da uključe stare, neuništive strojeve. Stjepan ne želi ni pomisliti da se riješi strojeva. Dok prolazi pogonom, ruke mu miluju hladni metal utihnulih mašina, a svaka izgovorena riječ biva svjedočanstvo poštenja, dostojanstva, ljubavi i volje koje je utkao u svaki radni dan.