Kuharica Božica u cirkovljanskoj školici

Dovede li vas slučajnost na vrata cirkovljanske Područne škole, prvo što će vas obasjati je osmijeh Cirkovljančanke Božice Gašparić (55), školske kuharice. Trideset osam godina teta Boža, kako je zovu sve generacije, ovdje je zadužena - za sve!
- Moji poslovi su od metle do kuhinje i ništa mi nije teško. Ne mogu zamisliti dane bez ove djece i kuhinje u koju sam došla kad mi je bilo 17 godina. Tih godina su škola i vrtić bili zajedno i kuhala sam i za stotinu ljudi. Međutim, posljednjih godina naša područna škola s djelatnicima broji jedva 30-ak osoba kojima kuham. Mi smo jedna velika obitelj i jako se dobro slažemo. Tu, u susjedstvu su nam mališani iz vrtića te su i oni dio te obitelji. Družimo se. Meni ovo nije posao, nego život. Kad bi me bar direktno z ove kuhinje otpelali na groblje, kad dođe moje vrijeme! Svaki dan mi je ovdje lijep. Kad dođu teški trenuci i kad mi raspoloženje padne, osmijeh mi se sam od sebe vrati kad vidim ovu djecu! I kad mi viču: “Teta Boža, buš nam skuhala kaj smo se dogovorili?” A poslije svake nedjeljne mise na ulici mi isto viču - Teta Boža, kaj bumo sutra jeli? Raduju se oni što je sutra ponedjeljak i što ćemo se opet vidjeti u školi. Radujem se i ja.
Božici Gašparić ne trebaju moderna predavanja o zdravoj hrani. U njezinoj kuhinji nikad nije bilo ničeg drugog osim domaćeg i zdravog: od variva do kolača.
- S djecom se dogovaram. Sjednemo i oni mi kažu što bi htjeli jesti. Kad se dogodi da jedni žele, na primjer, pretepeni grah, a drugi obični, onda glasamo. I skuham ono što većina hoće - priča Božica.
Dobra teta Boža prisjeća se i sumornog razdoblja u životu, kad ju je bolest prikovala uz postelju u zagrebačkoj bolnici.
- Tad sam ozdravljala uz njihove crteže i poruke koje su mi slali. A kad sam se vratila i jednog zimskog dana došla u školu u suknji, mališan mi je rekao: “Teta Boža, zakaj si se tak oblekla? Zima je i buš se prehladila i opet buš bolesna!” Kad to čujete, ništa vam drugo ne treba u životu. To je najveće zadovoljstvo. To se ne može kupiti novcem - priča Božica i pokazuje mi malu ceduljicu na kojoj je jedna djevojčica jednom davno napisala stih: “Vu školi me čeka klopica drvena i teta Boža ljepa črlena.”
- Danas je ta djevojčica odrasla i na fakultetu je. A ja još čuvam njezinu pjesmicu. Imam uspomene đaka koji su danas bake i djedovi. Svaku generaciju koja ode ispratim sa suzama - kaže moja sugovornica, jedna od onih zbog kojih je ovaj posao lijep. Božica spada u ljude koji oplemenjuju, uče i ohrabre svaku dušu koju susretnu.
KOMAD KRUHA ZA PUT
Kad dođe vrijeme užine, red se mora znati:
- Stalno im govorim da jedu jer će brzo otići odavde i više im nitko neće govoriti da sve pojedu. I obvezno se mirno pomole prije jela jer znaju da to meni puno znači. Kad nam je jedno dijete udario auto, djeca su me pitala: “Kaj da delamo?”
Molit ćemo zajedno svaki dan, rekla sam im - priča Božica kojoj na kraju nastave uvijek ostane malo kruha koji namaže i podijeli malima na odlasku. Zna dobra teta Boža da put do kuće, osobito kad je lijepo vrijeme, zna potrajati.
Božica ne odvaja vlastitu obitelj od školske. U kuhinji je uredila mali kutak uspomena u koji je, uz slike svetaca - čuvara, postavila fotografije učiteljica i njihove novorođenčadi, učenika te fotografiju vlastite unuke. Kad ima samo jedno srce, i u njemu moraju biti zajedno svi dragi.

Željka Drljić