MARIJA CVITKO: Neka bude samo - sjećanje

Pedestih godina prošlog stoljeća iz rodnog je Preloga put nejasne sudbine krenula Marija Mlinarec, danas Cvitko. Pošla je iz velikog siromaštva u Zagreb, tada još ne sluteći kamo će je put odvesti. Pjevala je u zboru i jednog dana jedna je Zagrepčanka srcem čula Marijin nesvakidašnji glas te rekla: Ti moraš studirati.
Marija je sa sitnom stipendijom došla na akademiju:
- Stipendija mi je bila tako mala da sam doslovce gladovala. U doba studija jednom sam prilikom održala koncert u rodnom kraju i čovjek zadužen za resor kulture u Prelogu rekao je kako mi hitno treba podići stipendiju da taj glas ne umre od tuberkuloze. I zaista, naknada za školovanje udvostručena mi je, što mi je uvelike pomoglo. No, na posljednjoj godini studija došlo je do promjena u organiziciji tadašnjih političkih struktura u Međimurju i iz Čakovca mi ukidaju stipendiju. Odluku su obrazložili time da “društvu ne trebaju studenti opernog pjevanja, nego učenici u privredi”. Ipak, tijekom svog školovanja i boravka u Zagrebu, sretala sam dobre ljude, pune razumijevanja, koji su mi pomagali i otvarali vrata koja sama nikada ne bih uspjela te sam završila studij - priča Marija koja je tada, nakon audicije u Rijeci, dobila i prvi profesionalan angažman u Austriji:
- Dobivala sam manje role, a plaća mi je bila toliko mala da mi je trebala godina dana da skupim dovoljno novca za zimski kaput. Uz to sam i pomagala svoje u Prelogu, koliko sam mogla. Za taj dio karijere u Austriji danas primam 37 eura mirovine, na osnovi čega je lako pretpostaviti kolika mi je bila plaća - priča mezzosopranistica koja je čitav radni vijek provela po njemačkim i austrijskim pozornicama. Na emocije koje je budila u ljudima tih krajeva i danas je podsjećaju zahvalnice gradskih čelnika Frankfurta, Würzburga itd.
Najveći dio karijere Marija je provela u Frakfurtu, kamo je doselila 1965. godine i gdje je, na kraju karijere, odigrala i svoju posljednju rolu. Iz prošlosti oprezno uzima tek fragmente, ne dopuštajući uspomenama da - zapjevaju. Dok lista album s fotografijama čija sepija ne može sakriti fantastičnost i blještavilo svijeta kojim je carevala, naša sugovornica ne zadržava se predugo niti na jednoj stranici. Brzo prelazi preko slika prošlog svijeta i požutjelih novinskih stranica na kojima su na njemačkom jeziku ispisane kritike.
U PROŠLOSTI SE NE ŽIVI
- U prošlosti se ne živi. Svoju sam karijeru operne pjevačice završila davno i sad je red na drugim generacijama. Ne žalim što je to vrijeme prošlo jer je moralo proći i to čovjek sam sa sobom treba raščistiti. Nemam ni neku posebnu zbirku opera, niti svojih snimki. Rijetko slušam klasičnu glazbu i nemam najdražu ulogu. Sve su mi bile drage jer sam na svakoj bila zahvalna. Bila sam zahvalna što mi je dana prilika da radim posao za koji sam se školovala. Zapjevam li danas? Ponekad, kad sam sama, i to ne operne arije, nego neku zabavnu pjesmu koja mi se dopadne kad je usput negdje čujem - kaže Marija.
KAD PADNE ZASTOR
Marija je rođena 29. studenoga ?:
- Kaj vas briga koje godine! - snažnim glasom i jednako snažnim osmijehom progovara Marija koja je baš na taj datum, zbog državnog blagdana, u prošlosti često nastupala u rodnom kraju:
- U Čakovcu i Prelogu često sam pjevala na svoj rođendan. Zapravo, kad god bih došla kući na odmor ili posjetiti obitelj, odazivala bih se pozivima za nastupe.
O poslu kojim se bavila do svoje 60. godine života Marija kaže da je iznimno mentalno, ali i fizički naporan. Osporava predrasudu da operne dive moraju biti korpulentne:
- To nije istina. Nije važno kakve je fizičke konstitucije operna pjevačica, nego je samo važno kako pjeva. Veći dio života nisam bila ni pretjerano mršava, ali ni debela, no to nikada nije umanjivalo moj glasovni raspon - kaže Marija koja je dar naslijedila od pokojne majke Marije Mlinarec. U jednom je trenutku svoje karijere plaćala danak teškom poslu te je zbog bolesti kralježnice pauzirala i liječila se u Bonnu u kojem je živjela sa suprugom. No, čim je prizdravila, glas srca vratio je Marijin glas na pozornice.
Marija Cvitko iz svog je Preloga otišla kao siromašna, anonimna djevojka i svom se kraju vraćala jednako skromno i onda kad je postala operna diva. U dugim godinama izbivanja, njezin ju je kraj zaboravio. No, iako danas izbjegava publicitet i teško je pristala i na ovo objavljivanje sjećanja, iako se više ne pojavljuje na preloškim društvenim okupljanjima, Mariju danas na ulici prepoznaju i vrlo mlade osobe:
- Pozdravljaju me mladi koje ne poznajem. Godi mi to srcu - dodaje Marija.
Rođena je s licem koje se pamti, s licem čije markantne crte nisu izbrisale godine. Na svakoj staroj fotografiji lako je prepoznati Marijin prodoran pogled, posve sukladan njezinom glasu koji kao da se čuje i sa slika. Glas ove žene zvoni i kad je šapat stoga mašti ne treba puno da taj glas zamisli unesen u ulogu koju tumači. Fotografiranje nije dopustila:
- Neka ne bude previše o meni. Priča s mojom karijerom završena je i nisam više osoba zanimljiva javnosti. Neka se piše o mladim ljudima, o onima koji tek dolaze. Ako već želite nešto napisati, neka ne bude puno... - rekla je na oproštaju. Ispod reduciranih sjećanja koje nam je Marija Cvitko podarila podrhtava lavina osjećaja zarobljena snažnom voljom. Marija je ugasila svjetla pozornice i zastor više ne misli dizati.
Željka Drljić