MARIO ŠARIĆ: Nakon prometne nesreće kao ročnik, vojska me se odrekla!

Doslovno samo desna ruka jedini je dio tijela 37-godišnjeg Marija Šarića iz Štefanca koji nije bio polomljen i ozlijeđen. Mario je 4. svibnja 1996. godine doživio tešku prometnu nesreću koju nije skrivio, jedva je ostao živ, a otada počinju njegove, ne samo zdravstvene, već i muke s državom. U vrijeme kad se dogodila nesreća, bio je obvezni ročnik u Hrvatskoj vojsci koja ga se nakon nesreće - odrekla. I to na, najblaže rečeno, prilično sumnjiv način. Nakon što ga „birokracija“ već gotovo 20 godina šeće od ureda do ureda, Mariju je prekipjelo te se odlučio obratiti medijima.

- Dok je Hrvatska nedavno proslavila obljetnicu Oluje, veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske, uz dužno poštovanje prema svima, posebno žrtvama, ipak moram reći da se sramim što sam uopće bio pripadnik te vojske, rekao nam je na početku svoje priče Mario.

Sedam dana kome, 19 operacija, 199 šavova

- Večer prije nesreće koja se dogodila u noći, došao sam na vikend-dopust iz Pazina u kojem sam služio vojsku. Nakon kraćeg odmora od puta, krenuo sam automobilom na autobusnu postaju u Varaždin po tadašnju djevojku koja je doputovala iz Njemačke. Po povratku, u Zrinsko-frankopanskoj ulici u Čakovcu u naš je automobil udarilo kombi vozilo. Hitno sam prevezen u bolnicu te sam otada po zdravstvenim ustanovama proveo 2 godine. Bio sam u komi 7 dana, potom je uslijedilo 19 teških operacija, imao sam 199 vanjskih šavova, doslovno polomljene ili napuknute sve kosti, osim na desnoj ruci, tešku ozljedu glave… Vojska je očito o nesreći brzo saznala. Jedan je časnik više „privatno“ ponudio prijevoz helikopterom do bolnice u Zagrebu. No, ovdašnji liječnici, s obzirom da mi je život visio o koncu, nisu se usudili podići me s operacijskog stola. Ipak sam preživio, no, Hrvatska vojska brzo me se lako i odrekla - bacila na cestu.

Vojska krivotvorila potpis?

Naime, po zakonskim propisima, kao ročnik sam imao pravo na materijalnu, psihičku i ostalu pomoć. Međutim, nedugo nakon nesreće, 17. srpnja 1996. godine moja obitelj dobiva dopis iz Vojne pošte Pula s oznakom vojne tajne, odnosno, „rješenje o prekidu služenja vojnog roka na 2 godine zbog privremene nesposobnosti“.  Na tom je dokumentu i moj potpis! U vrijeme u kojem sam u iznimno teškom stanju ležao u bolnici, što može potvrditi više od 100 svjedoka, i u kojem, naravno, zbog iznimno teškog stanja nikako nisam mogao biti u Puli. Potpis je, dakle, netko krivotvorio, a koliko mi je poznato, to je kazneno djelo. Jednostavno su me „ispisali“ iz vojske, da bi potom moju obitelj u bolnici obavijestili kako je dužna platiti troškove liječenja od 475.000 kuna. Na dokument su oznaku „vojna tajna“ stavili valjda zato da ga nikome ne pokazujem jer je Hrvatska vojska očito time izbjegla plaćanje višemilijunskih troškova  mog liječenja.

Moja majka uspjela je nekako riješiti - prijavila me na Hrvatski zavod za zapošljavanje da bih imao zdravstveno osiguranje kao nezaposlena osoba, pa taj prvi visoki iznos nismo morali platiti. No, možete zamisliti koliko su visoki bili daljnji troškovi liječenja svih ovih godina. Em smo bili podstanari, majka je imala vlastitih zdravstvenih problema… Tražim samo ono što mi po zakonu pripada, a to je status mirnodopskog vojnog invalida ili adekvatno radno mjesto, odnosno, posao u skladu s mojim zdravstvenim stanjem.

Ministar će se možda ‘pozabaviti’ Marijevim pitanjem

Međutim, svih ovih godina nitko me ne želi primiti, poput loptice prebacuju me jedni k drugima. Jedino što kažu je neka se obratim Centru za socijalnu skrb. Pisali smo i predsjednicima, premijerima, ministrima… Posljednje, nakon mog malo oštrijeg pisma, javili su mi se iz Vojnog kabineta Predsjednika Republike neka kontaktiram Sektor za pravne poslove Glavnog tajništva Ministarstva obrane. Nakon nešto „dopisivanja“, nazvao me načelnik tog sektora i rekao mi neka pošaljem dokumentaciju, da će je staviti ministru na stol, pa će se on „ako će htjeti, pozabaviti time“. Nisam znao da je ministar zabavljač, a tada sam doznao i da me u evidenciji Ministarstva uopće nema. Kao da nikad nisam ni bio u vojsci. 

Neki su me već i upozorili, bez obzira što imam mogućnost podizanja privatne tužbe protiv države, da će teško proći zbog moguće zastare, ispričao nam je Mario Šarić. Od spomenutog razgovora s predstavnikom prošlo je više od mjesec dana, no, još mu se nitko nije javio.

Njegova obitelj, nastavlja, godinama si je posuđivala novac s obzirom na sve troškove koje je prouzročilo njegovo zdravstveno stanje. Godinu dana Mario je bio u invalidskim kolicima, poslije na štakama. Danas hoda i zaposlen je na određeno radno vrijeme kao kuhar, što mu je i struka. 

No, pita se koliko dugo će moći raditi jer mu bilo kakva fizička aktivnost predstavlja teški napor. I dalje trpi nesnosne bolove, a najgore je, napominje, po noći: Ne mogu zaspati praktički do jutra. Pijem brdo lijekova, sve me boli, a sve to, naravno, utječe i na psihu. Ovih ću dana dati i oglas da prodajem bubreg, svjestan da time riskiram i moguće uhićenje. 

No, neću to napraviti zato što nemam za kruh, nego da skrenem pozornost ljudima da se očito ne isplati biti malen i pošten građanin Republike Hrvatske. Zanimljivo je da je nekih mjesec dana nakon moje tešku prometnu nesreću, koju je sam skrivio, doživio i sin jednog visokog dužnosnika. Isto je bio ročnik kao i ja te je dobio odštetu od, koliko mi je poznato, 700.000 kuna. Otac sam dvoje djece, od kojih je jedno - dijete s posebnim potrebama. Usto, i moja supruga i majka su invalidi. Od čega će danas -sutra moja djeca živjeti, a moje stanje vrlo se lako i brzo može pogoršati, zaključuje od države zaboravljen Štefančanin.