Nikola Hrženjak - ponajbolji podvodni fotograf!

Čakovčanin Nikola Hrženjak (36) jedan je od samo 15 osoba koje se u Hrvatskoj ozbiljnije bave podvodnim fotografiranjem. Nesvakidašnji hobi, tim više jer je „kontinentalac“, okrunio je nedavnom izložbom u zgradi Scheier u Čakovcu, pokazavši sugrađanima svoj podvodni svijet. Nikola - dečko iz čakovečkih Martana, inače je po struci inženjer multimedije i grafičke tehnologije, zaposlen u jednoj zagrebačkoj tvrtki, suprug i otac, a kako se uz sve to „našao“ i u podvodnoj fotografiji, govori za list Međimurje.

Kako je sve počelo?

- Samim ronjenjem počeo sam se baviti još 2001. godine. Na Čakovečkim bazenima bila je prezentacija ronjenja, otišao sam pogledati i odlučio. Učlanio sam se u varaždinski Ronilački klub Triton, završio tečaj i već prve godine s drugim članovima otišao na krstarenje i ronjenje Jadranom. Nekako me to oduvijek privlačilo, ali ima još jedan razlog. Nakon prometne nesreće koju sam doživio, trpio sam svakodnevne teške glavobolje. Liječnici mi nisu mogli pomoći, osim savjetom - da pijem tablete. No, to nisam htio. Kad sam počeo roniti, glavobolje su prestale i danas se osjećam dobro. Dok ronite, u bestežinskom ste stanju, poput astronauta, pa onda još sve te boje... Nedavno sam gledao emisiju u kojoj su znanstvenici ustvrdili da promjena tlaka kakvu doživite pod vodom može izliječiti migrenske glavobolje.

A podvodno fotografiranje?

- U ronjenju postoji nekoliko „tipova“ ronioca. Istraživači koji predvode grupu i moraju pogledati svaku „rupu“, zatim oni u „sredini“ koji jednostavno uživaju u tom bestežinskom stanju pod vodom i podvodni fotografi. Nakon određenog broja urona, odnosno, samog ronjenja, prije nekoliko godina došlo je do malog zasićenja, a nekako sam istodobno shvatio da me privlači upravo podvodno fotografiranje. Želio sam prijateljima pokazati sve ono što vidim kad sam pod vodom. I tako je počelo. Prvo sam nabavio amaterski aparat za fotografiranje pod vodom, potom nešto „jači“, a onda, kad sam tu dosegnuo nekakav maksimum, i sadašnji - profesionalni. Vrijedan je oko 3.000 eura, što govori o tome koliko je to skup sport. Neki kolege imaju i opremu vrijednu više od 10.000 eura. Ja se nekako „krpam“ i snalazim sam. Niti Hrvatski ronilački savez nas ne sufinancira, pa i na natjecanja uglavnom odlazimo o vlastitom trošku ili uz pomoć sponzora koje sami nalazimo. Što se tiče opreme, izvještio sam se u rađenju preinaka, kako ne bih morao sve kupovati, i tako pokušavam uštedjeti. S obzirom na specifične uvjete u kojima se fotografira, aparati se nerijetko i oštećuju. Uđe voda, još k tome sol nagrize elektroniku i aparat je neupotrebljiv. Meni se to dogodilo na onom amaterskom (smijeh).

Koliko ste dosad „preronili“, gdje sve fotografirali? 

- Dosad sam skupio oko 300 urona, praktički na svim lokacijama na Jadranskom moru. Za podvodnu fotografiju najzahvalnije je podmorje južnog Jadrana i ono oko otoka Cresa. To su područja najbogatija florom i faunom jer nema toliko ribarica kao na srednjem. Posebno iskustvo doživio sam ove godine u siječnju, kad mi se s kolegama iz zagrebačkog kluba ukazala prilika za odlazak u Egipat, odnosno, ronjenje u Crvenom moru. To je nešto prekrasno. Koraljni grebeni, ogromne gorgonije… Ronio sam i u jednom ledenjačkom jezeru u Austriji u kojem je, premda hladna, voda izrazito bistra, pa je odlično za fotografiranje. Tamo smo imali i „živi“ model pod vodom.

Međimurske rijeke?

- Mura je jednostavno previše mutna, a to sam mislio i za Dravu.  No, nedavno sam otkrio, te već jednom i ronio, lokaciju zvanu „potkova“, kod hidroelektrane u Svetoj Mariji. Voda je tamo nevjerojatno bistra. Fotografirao sam pastrve, a u tom će smjeru ići i moj idući projekt radnog naziva Međimurje iz riblje perspektive. Već sam ga predložio Turističkoj zajednici, no, nije im bilo baš zanimljivo, pa ću pokušati sam nešto napraviti.

Osim umjetničke komponente, spomenuli ste da je podvodno fotografiranje i sport…

- U Hrvatskoj i susjednim zemljama održavaju se natjecanja - otvoreni kup i državno prvenstvo, u čemu, uz naše, sudjeluju i podvodni fotografi iz BiH, Srbije, Slovenije i Austrije. Postoje i europsko i svjetsko prvenstvo… Natjecanje se obično odvija četiri sata. Imate dva urona na točno određenim lokacijama i s opremom kakvu želite, odnosno, kakvu imate. Za to vrijeme smijete snimiti sto fotografija, a poanta je da na njima ne smijete raditi nikakvu naknadnu obradu. Predajete ih u izvornom obliku i stručni žiri tada bira najbolje. Ove sam godine na Otvorenom kupu Hrvatske održanom na Pagu, u konkurenciji 30 natjecatelja, bio četvrti. Isto kao i prijašnje tri godine. Nekako mi uvijek pripadne „drvena“ medalja (smijeh). No, na Kupu Srbije bio sam „srebrni“.

Osim što, kako ste i sami rekli, nije jeftin, Vaš hobi iziskuje i dosta izbivanja iz kuće…

- Da, i već sam odlazak na more, bez ronjenja, predstavlja nemali trošak, a kad se ide s klubom, putovanja, naravno, traju i više dana. Srećom, i na tome sam joj zahvalan, moja supruga Sanja ima jako puno razumijevanja, vidi koliko to volim. Zahvalan sam i svim sponzorima koji mi pomažu.

Planovi?

- Osim projekta fotografiranja u Dravi, jako me privlači tropsko podmorje, no, to će sve, naravno, ovisiti o financijama. Priznajem da bih u dogledno vrijeme volio i vratiti dio svega što sam uložio, pa se nadam da ću pronaći i kupce za neke svoje fotografije. One se mogu pogledati na mojoj web-stranici fotoalokin.com.