Od nezaposlenog prodavača do majstora keramičara koji radi na luksuznim kruzerima

Mihaljuš i supruga na isti su dan, 2011. godine ostali bez posla. Ivica je zatim posudivši novac osnovao tvrtku kojom je doplivao i do dalekih Bahama i Singapura

Malo sreće i mnogo rada i odricanja. To je recept za uspjeh koji  nam je predstavio Strahoninčanin Ivica Mihaljuš, 37 - godišnji poduzetnik iz prosječne međimurske obitelji koji se zahvaljujući ponajprije vlastitom trudu te ulaganju svoje znanje i vještine, ali i podršci najbližih, izdignuo iznad prosjeka. Kad su isti dan, 2011. godine i on i njegova supruga Melita ostali bez posla, nije sjedio i kukao, već se odvažio, posudio novac i, osnovavši tvrtku, upustio u avanturu koja ga je odvela i do dalekog Singapura i Bahama. Danas je uspješan poduzetnik koji, međutim, ne vozi BMW ili Mercedes, a čiji zaposlenici imaju plaće visoko iznad prosjeka.

Završio sam Ekonomsku i trgovačku školu, a zatim se prekvalificirao i za profesionalnog vozača ocijenivši da ću s dvije struke lakše pronaći posao. Uspio sam se zaposliti kao trgovac, u međuvremenu se oženio i postao otac. No, te 2011. godine dogodilo se ono čega se svi najviše pribojavaju. Supruga i ja radili smo u istoj tvrtki koju je, kao i mnoge druge u tim godinama, zahvatila kriza i doslovno isti dan oboje ostali bez posla, bez kune prihoda s dvoje malodobne djece. Supruga se srećom za nekoliko mjeseci zaposlila, a ja nakon nešto razmišljanja, od njene bake i svoje šogorice posudio 25.000 kuna koliko je bilo potrebno za osnivanje tvrtke.

Tada sam već nešto znao o postavljanju keramike što sam naučio radeći u tvrtki u kojoj sam ostao bez posla. U međuvremenu sam završio i za građevinskog tehničara, ali najviše naučio kroz praksu. Osnovavši vlastitu tvrtku, zaposlio sam prijatelje i krenulo je. Postavljanje keramike zahtijeva ne samo vještinu, već i brzinu, rokovi se moraju poštovati pa smo u početku, kao povremeno i danas, radili i po 24 sata u komadu, priča o svojim počecima Ivica.

Dobro se sjeća i prvog posla u inozemstvu. Staru Škodu prenatrpali su alatom i zaputili se u Švicarsku. A kako se većina velikih stvari u životu događa slučajno tako je započela i Ivičina prekooceanska avantura.

GDJE JE UOPĆE TAJ SINGAPUR?

Bio je petak ujutro, 2014. godine. Radili smo u Strahonincu. Nazvao me šogor i upitao bi li na 10 dana mogli otići u Singapur gdje je hitno trebalo dovršiti keramičarske poslove na jednom kruzeru i da bih mu svoju odluku morao javiti najkasnije do večeri. Prva misao bila mi je gdje je uopće Singapur, a ubrzo sam saznao i da, osim mene, nitko od mojih radnika nema ni putovnicu. Ipak, kroz par sati odlučio sam – idem, pa što bude. Odluku mi je olakšalo saznanje, što je također bila sretna slučajnost, da je šef gradilišta na brodu čovjek koji je išao u razred s mojom suprugom i za kojeg se znalo da je poštena osoba. Kako radnici nisu mogli sa mnom uskočio mi je prijatelj Silvijo Antonović, inače soboslikar po struci. U subotu navečer već smo bili na kruzeru i nakon par sati odmora, iako umorni od putovanja, primili se posla te ga idućih dana odradili u roku. Nakon određenog vremena ponovno smo bili pozvani tamo jer su bili iznimno zadovoljni s nama. Naravno, moji zaposlenici u međuvremenu su ishodili putovnice. (smijeh)

Pet puta bili smo na Bahamima, a od bližih odredišta, u španjolskom Cadizu. Posao je uvijek otprilike isti. Specijalizirali smo obnovu postavljanje keramičkih pločica i rustikalnog kamena u bazenima i jaccuzijima na brodovima poznate američke tvrtke Royal Caribbean. Posrednik nam je danska tvrtka koja ima izravan ugovor s američkom, kaže Mihaljuš.

Opisujući posao na brodu, ističe da se radi po cijele dane jer i malo kašnjenje s rokom može značiti milijunske penale. No, i zarada je dobra. Njegovi radnici, napominje, dnevno mogu zaraditi i više od 100 eura.

Nešto vremena za odmor ostane navečer pa se eventualno ode u bar na brodu. Svim izvođačima radova je, međutim, zabranjeno komuniciranje s posadom. Hrana i smještaj su im plaćeni. Sami Bahami, što znaju i oni koji nisu bili tamo, prepuni su rajskih plaža. No, sve ostalo je teška sirotinja: Lokalci se bave svačime da prežive. Sjećam se dok smo za prvog boravka sjeli u taksi. Taksist odmah nudi marihuanu i fuki - fuki.

TREBA SE ODVAŽITI, ŽIVOT JE AVANTURA

Dok čeka novi angažman na nekoj od egzotičnih odredišta, strahoninečki poduzetnik i njegovi dečki neumorno rade diljem Hrvatske i Slovenije. Zanimljivo je što u pravilu izbjegava poslove, primjerice, u Njemačkoj i to, kako napominje, zbog raznih menadžera i posrednika, uglavnom iz država bivše Jugoslavije, koji ugovarajući poslove ubiru velik dio profita, dok sami izvođači ponekad potpuno ostanu kratkih rukava. Mihaljuš se jednom opekao što ga je bacilo u rikverc. No, zahvaljujući unosnim poslovima u Singapuru i na Bahamima danas gradi kuću. Nedavno je kupio i kombi za posao, premda je i stara Škoda još uvijek u pogonu.

Unatoč tome što je najduže vrijeme koje smo proveli preko bare četiri tjedna, takav posao ipak zahtijeva mnogo odricanja. Dosta ljudi odustaje već u startu jer se npr. boje aviona. Neki se ne žele odvajati od obitelji. Srećom, mene od prvog dana supruga apsolutno podržava i ima razumijevanja. Pošto sam ja općenito već godinama skoro stalno na terenu, ona je preuzela i najveći dio brige o našim sinovima Mateju i Karlu po čijim sam imenima nazvao i tvrtku.

Naravno, moja priča nije jedinstvena, no najsretniji ću biti ako one koji razmišljaju o pokretanju vlastitog posla, ali se iz kojekakvih razloga na to ne mogu odvažiti, potakne da učine taj korak. Život je, uostalom, avantura, a vjerujem da svaki pošten i vrijedan čovjek može uspjeti, zaključuje strahoninečki poduzetnik.