Ravnateljica Doma za odrasle osobe Suzana Belović ukazuje na goruće probleme u Domu

Letom iznad kukavičjeg gnijezda svoj, ali i posao svih djelatnika Doma za odrasle osobe Orehovica oslikala je  ravnateljica ustanove Suzana Belović, diplomirana socijalna radnica. U državnoj ustanovi simbolički smještenoj na rubu naselja, baš kao što se i njihovi korisnici nalaze na margini društva, žive odrasle osobe koje pate od nekog duševnog, mentalnog ili psihičkog poremećaja, a koje su u Orehovici završile uslijed gubitka roditelja, zaboravljanja ili nemogućnosti nekog od članova obitelji da vodi brigu o njima ili neke druge sudbine koja je nerijetko povezana s kriminalnim ponašanjem u obitelji. S obzirom da prevladavaju korisnici s mentalnim oštećenjima, zbog prirode njihove bolesti gotovo se svakodnevno događaju različiti incidenti.

U noći punog mjeseca

Urlici, svađe, tučnjave, razbijena stakla ili pokušaj suicida uobičajene su pojave u domu koji je trenutno popunjen do posljednjeg mjesta i broji 168 korisnika. Najviše promjena raspoloženja i agresivnih ispada, zbog kojih je nužna intervencija, događa se uslijed promjene vremena ili za punog mjeseca. No, ravnateljica doma ističe da su ipak oni koji stvaraju probleme i koji bi trebali biti pod psihijatrijskim nadzorom u manjini. Većina korisnika nema ekscesna ponašanja, a sve što traže jest samo malo pažnje i pokoja topla riječ. Svaka od 168 duša iza sebe ima neku tužnu životnu priču, a sve završavaju na isti način - ljudi po smještanju u Orehovici (p)ostaju sami na svijetu. Zaboravljeni od sustava i preostalih članova obitelji. Sve što imaju jest njihov dom – Dom za odrasle osobe Orehovica.

Utjeha u hrani

Pomirili su se s činjenicom da će ostatak svog života provesti ovdje i da je to njihova sudbina, pojašnjava ravnateljica S. Belović, dodajući da djelatnici iz tog razloga nastoje svojim korisnicima osigurati što je ljepši, ugodniji i ispunjeniji život organizirajući različite radionice i aktivnosti. No, njihova zainteresiranost je kratkog vijeka, djelomično i zbog terapija koje primaju, a jako velik broj željenih aktivnosti, poput primjerice odlaska u grad na sladoled, nosi sa sobom čitav niz eventualnih rizika i nepredvidivih situacija. Zbog toga se sve svodi na jednu preokupaciju – hranu.

Nigdje se ne jede dobro kao ovdje. Ne štedi se na hrani i zaista se odlično i domaćinski kuha. Peku se i kolači, pogače..., kazala je ravnateljica. Zbog problema s pretilošću s kojom se bore gotovo svi korisnici željela je smanjiti količine hrane, no, shvatila je da je to nemoguća misija jer je njima hrana osnovni užitak i ono što ih drži na životu.

Sudbina im je oduzela gotovo sve...ne možete im ograničavati još i hranu, dodaje S. Belović.

Iako imaju ogromne porcije, one su kaže u skladu sa zakonski propisanim normativima koji su dosta klizni. Njihov normativ ne može biti kao normativ bolničkih pacijenata jer oni nisu u bolnici, već u ustanovi u kojoj žive, kreću se i troše kalorije. Osim primjerice ručka koji se sastoji od juhe, mesa, priloga i salate, pojedu jako puno kruha koji još uzimaju sa sobom u sobe.

Taj kruh jedu tijekom cijelog dana i drže ga samo za sebe. Ne daj Bože da im maknemo kruh s menija, ističe naša sugovornica navodeći primjer korisnika koji stalno ima sakriven kruh ispod majice, a koji u slučaju da mu se isti pokuša oduzeti viče kao sumanut. Također, navodi da je imala namjeru smanjiti količine kruha kao i napraviti manje zdravije zalogajčiće koje bi mogli jesti tokom dana ili pak ponuditi zdraviju varijantu (kruh sa sjemenkama), no, ništa nije naišlo na njihovo prihvaćanje.

Upravo zbog prekomjernog unosa kruha pokrenulo se pitanje zdravstvenog stanja korisnika, a temeljem upozorenja od strane liječnika da se povećao postotak oboljelih od dijabetesa. Na naš upit je li došlo do povećanja broja oboljelih od dijabetesa ravnateljica je pojasnila da osam korisnika prima inzulinsku terapiju, a kod ostalih je razina šećera u skladu s godinama, obzirom da je većina korisnika starije dobi kod kojih je normalno da imaju nešto povišenu razinu.

Slijepa ulica

Na još jednu od većih boljki cjelokupnog sistema i dokaz da teorijska rješenja nisu do kraja izvediva u praksi ukazala je i Doroteja Lukša, diplomirana socijalna radnica u Domu za odrasle osobe Orehovica. Pojašnjava da je prije nekoliko godina započela priča oko transformacije i deinstitucionalizacije kojom bi velike ustanove trebale zamijeniti manje zajednice izvan same ustanove. Slijedeći smjernice Ministarstva proces je prihvatio i dom u Orehovici te 2010. godine počeo pripremati korisnike za izvaninstitucionalna zbivanja. Danas dom ima pet korisnica koje žive u dvije samostalne, stambene zajednici u sklopu doma.

Riječ je o stanovima koji su ranije bili namijenjeni medicinskim sestrama. Korisnice, kaže, odlučno funkcioniraju, potpuno su samostalne i žive život odvojen od ostalih korisnika, a s druge strane imaju 24-satnu podršku djelatnika, ukoliko im ona zatreba. Ono što je bilo najteže u čitavom procesu jest motivacija korisnika i njihova priprema za život izvan ustanove. Većina korisnika je zbog specifičnosti bolesti sklona pasivizmu pa ide linijom manjeg otpora zbog čega im odgovara da netko stalno brine o njima i radi umjesto njih. Tu se, kaže, dogodio paradoks.

Oni korisnici za koje smo u početnom procesu procijenili da zaista imaju potencijala i da su intelektualno sposobni za samostalan život, oni su to odbili. Nisu željeli u taj smještaj jer znaju da to znači samoaktivnost, preuzimanje obaveza i odgovornosti, objašnjava socijalna radnica Lukša. Međutim, motivacija, osposobljavanje i dvije godine provedene u stambenim jednicama urodile su plodom. U ovom trenutku pet korisnica doma u Orehovici spremno je za kompletan izlazak iz ustanove i potpuno samostalan život. Ostaje pitanje gdje će živjeti.

Nedostatak prostora izvan ustanove, u kojima bi korisnici spremni za samostalan život mogli živjeti, dovodi u pitanje smisao cijelog projekta jer se dolazi do zida preko kojeg se ne može.

Bilo bi idealno kada bismo imali još jedan dom ili kada bismo mogli napraviti zajednice za naše korisnike. Imamo dosta ideja, čak smo razmišljali i o staroj školi u Orehovici. Moramo osmisliti dobar projekt i prijaviti se na europske fondove jer ne možemo očekivati da država riješi ovaj problem, pojasnile su ravnateljica Belović i socijalna radnica Lukša.

Što nam treba?

Gotovo svi korisnici doma su pušači i 100 kuna džeparca koji dobivaju od države troše na cigarete. Kako im to nije dostatno za preživjeti mjesec, javlja se nestašica, a s njom i nervoza i problemi. Da bi se tome stalo na kraj, intenzivno se promišljalo o samostalnom uzgoju duhana.

Kad bismo mogli uzgajati duhan i kada bi oni mogli pušiti koliko bi željeli, to bi bilo nešto najbolje što nam se može dogoditi, odlučno je ustvrdila ravnateljica. Ideja o polju duhana dobra je samo u teoriji. U praksi ona iziskuje brdo papirologije, posebnih dozvola i dodatnu radnu snagu.

Najveći problem ovog doma, ali vjerojatno i svih ustanova sličnog tipa u Hrvatskoj, povezan je sa sakatim zakonima. Iako je u pitanju ustanova koja skrbi o psihički bolesnim osobama, dom u Orehovici nema zaposlenog psihijatra, niti je to zakonom regulirano.

Psihijatar nam je prioritet. Naša psihijatrija surađuje s nama, ali radi se o tome da oni privremeno uzmu korisnika koji je suicidalan ili agresivan, ali nam ga vrate nakon tri dana, pojašnjava. Korisnici se redovito vode na kontrolu u bolnicu, ali to je nedovoljno. Zbog takve situacije neke ustanove pribjegavaju drugom (nedozvoljenom) rješenju – povremeno plaćaju psihijatra da dođe i pregleda korisnike.

Kad bi se i raspisao natječaj za radno mjesto psihijatra u ustanovi, S. Belović smatra da se nitko ni ne bi javio na natječaj jer bi psihijatar imao plaću kao i drugi visokoobrazovani djelatnici, što je premalo za takvo zanimanje. Naime, psihijatri puno više zarade u zdravstevnim ustanovama ili u vlastitim ordinacijama. Zato idealno rješenje vidi u otvaranju privatne psihijatrijske ambulante koja bi im pružala potrebne usluge, a koje su za korisnike njihova doma neophodne.

Ovo je naš vapaj, poziv u pomoć. U pogledu standarda, opreme i potrebe korisnika za odjećom, hranom i slično, jako dobro stojimo i nemam nikakvih prevelikih zahtjeva, ali ono što nam je uistinu potrebno jest adekvatna stručna pomoć (zaposlenog) psihijatra, zaključila je ravnateljica Belović.