SANJA KRIŠTOFIĆ, načelnica općine Strahoninec: Od duga do plusa

Općina Strahoninec jedna je od onih u manjini u Međimurju koje su lišene političko-stranačkih zadjevica u Općinskom vijeću. To ne znači da je posao nositelja izvršne vlasti u Strahonincu lak, kako nam je u razgovoru rekla Sanja Krištofić koja je na čelu Općine Strahoninec već osmu godinu, u ovom mandatu kao neposredo izabrana načelnica, kandidatkinja SDP-a
KANALIZACIJA NA UŠTRB UDRUGA I
SOCIJALNIH DAVANJA
Nakon osam godina, može se sveobuhvatno ocijeniti cijelo jedno razdoblje u razvoju jedne općine. Kako ocjenjujete učinjeno?
- Čim sam preuzela funkciju, vidjela sam da je to nezahvalan posao, Općinska je blagajna tada bila u minusu od 8 milijuna kuna ili sedam proračuna, jer smo bili na početku gradnje 11 kilometara kanalizacije. Koncem 2009. i početkom 2010. godine vraćeni su svi dugovi. Jasno je da je to bilo vrlo teško razdoblje, ali uspjeli smo nekako taj velik posao vrijedan ukupno 25 milijuna kuna završiti, što vlastitim sredstvima, što uz pomoć fondova. Nije to samo kanalizacija, rekonstruirali smo i prometnice, odnosno uredili oborinsku odvodnju i postavili rubnike, ali na uštrb potreba socijalnih davanja i udruga. Nije da je civilno društvo bilo zakinuto, ali ono što su udruge primale bilo je podređeno potrebama glavnog projekta. Naravno, ovo nije kraj razvoja Strahoninca. Paralelno smo pripremali i projekt Centra za javne, kulturne i društvene potrebe u koji će biti smještena i Općina. I to je velika investicija - 7 i pol milijuna kuna, i to bez opremanja. To se neće moći završiti u roku od godine dana, nego u dvije godine. Kandidirali smo je kod Ministarstva reginalnog razvoja i potpisali s njim ugovor po kojem će ono sudjelovati u gradnji s 40 posto.
PRIJEKOPOTREBNA SPORTSKA DVORANA
Što još planirate raditi?
- Stalno potenciramo i izgradnju sportske dvorane koja je županijska investicija, i prije Centra. Ona je prijeka potreba zbog 360 djece iz Strahoninca i iz Savske Vesi. Potrebnih 11 milijuna kuna trebalo bi se u potpunosti namaknuti iz fonda CEB VII, no za posljednje dvije godine je državnom proračunu na ovoj poziciji bilo rezervirano samo po stotinu tisuća kuna, a samo u Međimurju bi se trebalo nekoliko dvorana graditi iz sredstava tog programa. Mi smo već dali puno, sudjelovali smo u pripremi dokumentacije, već prije smo prenijeli zemljište Županiji, dali kanalizacijski priključak i oslobodili školu komunalnog doprinosa od blizu 216 tisuća kuna. Ali vodne naknade mi nismo bili oslobođeni, država svoje hoće, naravno.
Dvorana nam je prvi prioritet, ali kad je Ministarstvo regionalnog razvoja bilo spremno dati 40 posto za Centar, nismo to mogli odbiti. A oba projekta su i prioriteti naše županije. To su i pravila države, projekti moraju imati podršku županije, u protivnom ih ona neće ni razmatrati.
U 2010. godini je, dakle, skinut velik teret, ali kao da nije došlo do željenog olakšanja. Kako se sada radi?
- Početkom 2010. očekivali smo puno, temeljem ovih projekata koji su zasnovani na potrebama ljudi. Ali s općim padom standarda i prihoda, a i novom poreznom politikom države, pali su i prihodi Općine. Izostala su i sredstva raznih fondova. Porez na dohodak 2008. godine u općinsku je blagajnu donio 2 i pol milijuna kuna, a lani 2 milijuna. Sad već vidimo i pad u odnosu na prošlu godinu – lani smo u prvom tromjesečju imali 640 tisuća kuna prihoda, ove godine 540 – za ovako malu općinu to je jako puno. Nadala sam se da će ostati barem na istom. Ne znam o čemu se radi, padu zaposlenosti ili nečem drugom. Vratli smo se na 2006. godinu, kada smo imali prihode iz poreza na dohodak i dobit, ali u drugim omjerima. Tek uz veću decentralizaciju sredstava, moći ćemo lakše poslovati. Vidi se i tendencija smanjenja prihoda. Ne da se kriza ne smanjuje, produbljuje se. Bez podrške ministarstava, odnosno nekih fondova, Općina ne može ni zamisliti da bi krenula u početak značajnjih zahvata. Projekt pješačkih staza može se voditi tako da sada napravimo 200 ili 300 metara, koliko imamo novaca, a ostatak druge godine, dok projekt Centra iziskuje dvije godine gradnje. Inače sve što smo učinili propada. No, i drugi projekti koje vodimo su važni - izgradnja prometnica, proširenje ceste prema Nedelišću - to su investicije od 200 ili 300 tisuća ili pola milijuna kuna, i to mi financiramo, Ali ove velike projekte općina našeg fiskalnog kapaciteta ne može podnijeti sama.
No, jeste li Vi zadovoljni učinjenim?
- Vidjet će se kako će ići izgradnja Centra. Ministarstvo će dati 3 milijuna, ali mi morati osigurati 4 i pol milijuna. Tražit ćemo sredstva i od Ministarstva kulture. Već nekoliko godina mu to prijavljujemo, neka ono da 100, 200 ili 300 tisuća, koliko inače daje za obnavljanje društvenih domova. Tražit ćemo i izvođača koji nas je spreman kreditirati. Do pred dvije tri godine, kad je trebalo otvarati neka vrata, dvoja ili troja bi ostala zatvorena, ali bi se jedna ipak otvorila, a sada sva ostaju zatvorena.
Rekli smo i da ćemo nakon što kanalizacija bude gotova davati više za socijalna davanja, i to smo i učinili. Opća situacija znači i da su potrebe za mještana veće. Povećali smo ukupan iznos - 2009. godine za socijalne potrebe izdvojili smo 645 tisuća, lani 710 tisuća, toliko će biti i ove godine, usprkos padu prihoda. Uveli smo naknade za novorođenu djecu, povećali broj stipendija, sufinancirali prijevoz srednjoškolaca i specijalističkih liječničkih pregleda. Skupa sa Županijom financiramo asistenta u nastavi, imamo jednoga, ali potrebu i za drugim.
ZATIŠJE U
INVESTIRANJU
Kakva je Vaša sumarna ocjena, kako se Vi osjećate pogledavši stvari unazad?
- Moj osobni pristup jest da je završen posao završen, prošlo vrijeme, na njega se ni ne treba puno osvrtati. Očekivala sam da će se tempom koji smo uspostavili nastaviti i dalje, ali zbog nedostatka sredstava, to ne ide. Možda smo i preskromni i samokritični, pa nam se manje investicije, do pola milijuna kuna, čine manje značajnima kad smo godinama bilježili vrijednosti od 2 do 3 milijuna kuna ulaganja u izgradnju. S obzirom na fiskalnu moć, i pola milijuna je puno. Neki imaju tolik izvorni proračun. No, puno smo napravili i u nekim stvarima općeg standarda, pola kilometra pješačke staze prema Polevama – malo koja Općina bi do izdvojenog dijela naselja povukla stazu, u cilju veće sigurnost ljudi. Zazelenjujemo naselje, otvaramo stambene zone, to je isto puno posla, i s ljudima, i financijski, tu je i izrada detaljnih planova. Ja jesam zadovoljna, ali kanalizacija je za nama, treba sa okrenuti novim projektima. Zadovoljnija bih bila da se lani moglo početi barem s prvom fazom izgradnje Centra. Puno bih zadovoljnija bila da imamo izgrađenu sportsku dvoranu, dvodijelnu, s minimalnim standardom, ali u tome smo nemoćni, mi sami novca nemamo.
DOBRA GAZDARICA
Što je s dječjim vrtićem?
- Spor je završen, prijašnje odgojiteljice su odustale od tužbe protiv Općine. Mi pratimo standard vrtića, to smo si i zadali, a zadovoljni smo kvalitetom njegove usluge. U tom slučaju, ja sam odvagivala za i protiv, već sam to rekla, i ljudske sudbine su tu u pitanju. No, morali smo to riješiti kako smo riješili, stvar presjeći, u interesu djece. I nama je vrtić od pet dana u tjednu oduzimao četiri.
Kako ste se odlučili prihvatiti dužnost? Mislite li da ste opravdali povjerenje i bili dobra gazdarica?
- Rezultat govori sam za sebe. Zatekla sam 8 milijuna kuna duga, a sad je velik posao gotov, dok mi nismo ništa dužni. Samu sebe nekad pitam gdje su se našla tolika silna sredstva. Ja sam inače od rane mladosti bila društveno aktivna, a bila sam i članica Općinskog vijeća, pa sam tako nekako bila u vidokrugu kao kandidat. Stranka me predložila za dužnost, moram priznati da se uopće ne sjećam tko je to prvi spomenuo. Ja sam odvagivala treba li se toga prihvatiti i odlučila da prihvatim.
Je li to tražilo veliku žrtvu? Kako ocjenjujete odnos uloženog i postignutog?
- Trud se isplatio, napravljeno je puno, i više nego se mislilo. Prije roka prvih očekivanja, a usporedno s izgradnjom, vraćeni su veliki dugovi. Nijedna općina nije bila zadužena za više od sedam svojih izvornih proračuna. U mojoj prirodi je da se se ne osvrćem na obavljen posao. Sad smo već navikli da stalno gledamo bagere, pa sad kad ih nema, malo smo nezadovoljni. No, to ne ovisi o meni. Ni Općina ni Županija ne mogu si tu pomoći, ovise o poreznim prihodima i pomoćima. U 2010. godini gotovo da i nije bilo prihoda od komunalnog doprinosa, ljudi su preživljavali, a nisu gradili. Ove ćemo godine otvoriti 45 novih gradilišta. Kad se sjetim početka, mogu reći da smo napravili više nego smo očekivali, ali sam manje sretna kad se osvrnem na nekoliko zadnjih godina. Voljela bih da je tada učinjeno više. Nisam zadovoljna time što nismo počeli graditi Centar i dvoranu, da se barem natječaji tu raspišu.
Dražen Kovač

ŠTO KAŽU MJEŠTANI?

Sanja Buhin, nezaposlena:
- Naša načelnica je pozitivna osoba, ona zna s ljudima i dobro radi. Mislim da je i učinila puno, a da nema novčanih ograničenja, učinila bi i više.

Mirko Medlobi, umirovljenik i poljoprivrednik:
- U Strahonincu se radi dobro, mislim da je ona za to zaslužna. No, moglo bi i bolje, ali mislim da to nije do nje. Radi se o drugim stvarima, općinska blagajna nije bogata.

Franjo Patafta (HDZ):
- Ja ni inače ne bih bio zagrižena opozicija, ali baš mislim da načelnica radi dobro. Ona pita i sluša ljude kad traži rješenja, i ja sam zadovoljan, u pravilu i podržavam prijedloge