Vušivčak - Z našega brega kam god pogledneš, vidiš na sve strane

Ako za Vušivčak dosad niste čuli, nemojte ga tražiti na kartama, nema ga ni na jednoj. Budete li uporni, pa zavirite u zemljišne knjige, mogli bi naći papirnati trag. Do Vušivčaka vas neće dovesti ni jedan putokaz, ali se zato pouzdati možete u smjernice stanovnika donjega Međimurja: najprije morate do Štrigove, pa prema mjestu Banfi istoimenom ulicom. Kad prođete štrigovsko groblje stigli ste u Vušivčak - zaselak tik uz slovensku granicu, sa svega dvadesetak kuća, uglavnom vikendica, i tek nekoliko obitelji sa stalnom adresom. - Celi svoj život smo tu, dobro nam je, vidiš ka nam nič ne fali, kažu u obitelji Nemec.

Na adresi Banfi 44 šestoro ih je pod jednim krovom - djed Josip (71) i baka Jožica (66), njihova kćer Mirjana (45) i zet Ivan (49) te unuci Aleksandra (25) i Damijan (20). Vušivčak se, kažu, ne razlikuje puno od ostatka Banfija, njegovih brežuljaka i zaselaka - Gibinščaka, Šafarščaka, Leskovčeca, Trnovčaka i drugih. Ljudi je, kažu, ovdje sve manje - stariji su umrli, mladi se odselili. No, oni koji su ostali, tu žive kao jedna obitelj, i svoj breg ne bi mijenjali ni za koju ravnicu. - Moj tata je imal v Razkriškoj grabi neko imanje kaj je herbal, pa je reko da bi si ja tam kuću delo. Pa sam reko - ni govora kaj bi tam bil, v grabi, tam ne vidiš kak je gore! A tu, kam god pogledneš, vidiš na sve strane, pojašnjava Josip.

Njegova se obitelj uglavnom bavi poljoprivredom, a zet Ivan i unuka Aleksandra rade u Sloveniji. Sa susjednom su državom višestruko i neraskidivo povezani - što zbog blizine granice, što zbog posla, a i njihov je govor, kažu, mješavina hrvatskog i slovenskog. Osim toga, u njihovoj je obitelji četvero slovenskih i dva hrvatska državljana! Slovensko su državljanstvo kćer i unuci naslijedili od bake Jožice.

- Nekad su se po kućama pleli lanci od bršljana kojima su se ukrašavale crkve. Sestrična me pozvala da dođem kod nje u slovensko Razkrižje, da će poslije biti i plesnjak, pa smo nas par dečkov iz Štrigove išli prek, po puce, priča gospodin Josip kako je upoznao suprugu.

MEJA

No, otkako su države razdvojene, između susjednih sela povučene granice i postavljene brklje, ljudi se sve manje druže. - Najviše to osjetite po govoru. Jezik je nekad s obje strane granice bio potpuno isti, teško je bilo razaznati tko je sa slovenske, tko s hrvatske strane. Kad sam bio mali, na zabave u Štrigovi došlo bi cijelo Razkrižje i obrnuto. Danas toga više nema, priča Antun Trstenjak (51).

Iako u Vušivčaku više ne živi, jer se prije 26 godina ovaj inženjer prehrambene tehnologije zbog posla odselio u Zagreb, svaki je vikend tu i pomaže roditeljima. Na posjedu su nekad imali i svinje i krave, obrađivali su polja, no, danas im je ostao samo vinograd. U rezidbi Antunu pomaže i susjed Stanko Horvat (58), a i mama Franciska (78), unatoč godinama, još se spretno provlači između trsova. - Netko mora kad nas je tak' malo, smije se starica.

U Vušivčak se doselila prije točno 50 godina iz obližnjeg zaselka Leskovčeca, i život drugdje ne može zamisliti. Tu se, kaže, svi znaju, međusobno si pomažu. - S nama na gruntu je sused Stanko, on dela kod našeg strica u drvnom obrtu u Banfiju, pa kad dojde z šihte nam malo pomogne. A i susedi Nemeci više put dojdu, vide da smo stari, kaže.

No, zime su u brežnome kraju posebno teške. Posljednjih se godina, slažu se Antun i Stanko, nadležni doista trude očistiti uske, strme i vijugave ceste koje vode do njihovih kuća, no, u obitelji Heđa sjećaju se vremena kad je čišćenje snijega bio cjelodnevni posao. - Ralica je došla do nas i tu zapela, pa smo susjed i ja cijeli dan metali sneg. Došli bi k nama na vinski čaj, pa dalje razmetat, govori Srećko Heđa (40), dok otac Željko (60) potvrđuje da je po sezoni znao potrgati 2-3 seta lanaca za snijeg.

I pod njihovim je krovom nekoliko naraštaja - najstarija je baka Alojzija Klovar (88), pa kćer Julijana (57) i zet Željko, unuk Srećko i snaha Natalija (39) i najmlađi, praunuk Mihael (17).

Iako djecu u cijelome Vušivčaku može nabrojati na prste samo jedne ruke, Srećko ne žali što je ovdje s obitelji. - Doma si na svojem, sve smo si tu posložili, ne isplati mi se ići drugdje. Čak ni raditi u Sloveniju, plaća bi mi bila možda 100 eura veća, ali radije sam tu, objašnjava kuhar, danas zaposlen u drvnoj industriji.

KUĆA NA FRONTU

Što znači živjeti na granici možda najbolje zna gospođa Bernarda Perčić (84). Tik uz kuću s brojem 11, posljednju u Vušivčaku, u kojoj živi sa suprugom Ignacom (86) i unukom Denisom (36), nalazi se brklja s oznakom državne granice; susjedna je kuća već na slovenskome teritoriju. Bez ključa kojim se brklja podiže i spušta ne mogu do svojih njiva, iako ih zbog godina više i ne obrađuju. Žive skromno, primaju svega 600 kuna mirovine svaki, pa bi teško preživjeli bez pomoći unuka koji je zaposlen u Sloveniji.

Iako mirnoća i spokoj ovoga kraja danas to ne daju naslutiti, Bernarda je ovdje proživjela muku ratnih strahota. Pokraj njihove je kuće u Drugom svjetskom ratu prolazila fronta, dva je brežuljka dijelila žica - s jedne su strane pucali Rusi i Bugari, s druge Nijemci.

- Tak sam Ruse zamrzila, ker su bili goropadni na ženske. Bila sam 4. razred, se se vpotim od prve vure, kak su bili blečeni, kakše su meli kosmate kape. V kuću su došli, fkrali se kaj smo imali, prisjeća se Bernarda.

Još su godinama kasnije u polju znali zaorati ostatke vojne opreme. U devedesetima su svjedočili krijumčarenju ljudi. - Nesramni su bili, bogatili se na tuđoj nevolji, tu bi ljude pustili i rekli da su u Austriji a bili su u Sloveniji, pojašnjava.

Usprkos svim nedaćama, Bernarda će vas dočekati srdačno i toplo. Svojstveno je to ljudima ovog kraja. Skromnim i žilavim. Pa kad u Vušivčak zalutaju posjetitelji obližnjih vinskih kuća ili pokoja pješačka tura, naići će na gostoprimstvo koje će dugo pamtiti.

U Vušivčaku nema vuši!

Prva je asocijacija na ime Vušivčak povezana s dosadnim i teško uništivim nametnicima u kosi, ali o samome porijeklu naziva, kao i možebitnoj povezanosti Vušivčaka s vušima njegovi stanovnici nemaju saznanja. - Kaj to znači da su naši babice pa dedeki bili vušljivi? Pa ni to malo neugodno, pita se Ivan Nemec.

Kako je Vušivčak zapravo dobio ime danas se više nitko ne sjeća, pa ni oni najstariji. Gospođa Bernarda Perčić u svojem je devetom desetljeću i nekad je znala zašto Vušivčak nosi baš to ime, ali je tu priču zaboravila. U sjećanju joj "zvoni" da je povezano s nekom njivom u blizini, ali ni tog se imena ne može sjetiti. Sigurna je jedino da s vušima - nema veze.