A KAJ SU LJUDI JELI DA GA IŠČE NE BILO…?

Ne baš često, ali ne ni prerijetko, zazvoni mi u glavi čudno, možda i nepotrebno ili neumjesno, ali eto, tu je, pitanje: Kaj su naši stari jeli da ga kalampera i koruze išče ne bilo? Od česa su živeli, na čemu su gori zrasli predi kak su si kalampera skapali i gulili, pa koruzu ružđili i mleli? Činjenica jest da je svijet, naš stari svijet, ne samo bio i postojao, nego i itekako izvrsno funkcionirao, premda ni slutio nije da bi negdje na tom svijetu moglo biti nečega što on već nije imao, vidio ili barem znao za to. A moglo bi se, zapravo i moralo, pitanje protegnuti i na sadašnjost, pa pokušati zamisliti kaj bi i denešnja bokčija, šterčija i kajkakši drugi sirmaki meli pod zob i na zob si deti da ga nej bilo toga dara Božjega? Nažalost, ne treba dokazivati koliko je onih koji su sretni ako imaju bar to.

No, nije mi namjera, stari su nekad rekli - iskati ono kaj si ne zgubil, tj., pitati ono na što je teško ili nemoguće odgovoriti. Važnijim mi se čini podsjetiti na nešto čemu bi se moglo - a svakako zaslužuje - proslaviti jubilarnu 500. - dobro vidite: petstotu!! - obljetnicu od pojave na našem, europskom kontinentu i njegove prve korake na putu prema - tanjuru, jednako onomu na najbogatije prostrtom stolu kao i onomu u drhtavoj ruci najjadnijega siromaha. Nije teško pogoditi: riječ je o krumpiru o kojemu knjige pišu da je trajna zeljasta biljka iz porodice pomoćnica s nadzemnnom stabljikom i s mnogobrojnim podzemnim vriježama (tzv. stolonima) koje su na krajevima odebljale u kuglaste, jajaste ili valjkaste gomolje - na koje jedine svijet misli kad spominje krumpir. Naime, to i jest glavni dio biljke koji joj služi za prezimljavanje i razmnožavanje, pa se u njemu skuplja zaliha od osamdeset posto (80,96%) - vode (!!) i dvadesetak posto ugljikohidrata, bjelančevina, minerala i biljnih vlakana koja drže da se to ne raziđe ili razlije.

Ta i takva masa “malo nečega” otopljenoga u mnogo vode ima i neke “prednosti” pred drugim živežnim namirnicama: u njemu je, na primjer, dva i pol (2,5) puta manje ugljikohidrata nego u kruhu, pa je pogodan za prehranu cukorašov, tj., dijabetičara, a i energetska mu je vrijednost mala: sto grama kuhanoga daje samo sedamdeset kalorija. Osim toga, dobar je izvor tolikih vitamina i minerala da je nemoguće sve ih strpati u ovu rečenicu, a njegove druge korisnosti i primjenjivosti ne treba ni spominjati. Danas se ponovo govori o nekim njegovim ljekovitim osobinama, a u nedalekoj prošlosti vjerovalo se da sirov, pojeden s gulinom, tj., kožicom, podiže tjelesnu temperaturu, pa su ga majke davale sinovima uoči njihova odlaska na vizitu, no, ne znam je li to nekomu pomoglo da bude nesposoban za vojsku, što je, s druge strane, bila sramota jer se govorilo: Šteri je ne za soldata, je niti za ženidbu ne!

Na sve to malo misle oni koji iz dana u dan razmišljaju hoće li si ga na stol staviti kuhana ili pečena, kao pire ili pomfrit, u obliku kiflica ili palačinki, začinjena mašću ili uljem, sama ili kao prilog nečemu itd., a ni ova rubrika nije namijenjena sitnicama te vrste. Stoga se vratimo spomenutom krumpirovom petstoljetnom jubileju. Poznato je, naime, da mu je pradomovina u Južnoj Americi, u Europu je došao slučajno: kad je talijanski moreplovac u službi španjolskoga kralja Cristoforo Colombo 1492. godine otplovio na zapad s namjerom da u Indiju dođe s istoka, naišao je na zemlju u kojoj nije bilo riže, ali je našao toliko svega nepoznatoga da nije znao što bi sve na povratku ponio sa sobom i čime bi se kod kuće hvalio. Među takvim stvarima bilo je, navodno, i zrnje kukuruza iz Srednje Amerike, dok krumpira s udaljenih Anda sasvim sigurno nije moglo biti. Ipak, nije trebalo dugo da se nekomu od konkvistadora, koji su nahrupili u Novi svijet, na području današnjega Perua svide cvjetovi neobične biljke i odnese je svojoj dami koja ga je kod kuće čekala. Tako je krumpir kao ukrasna biljka došao u Europu u XVI. stoljeću, što bi moglo biti njemu, stoljeću, potkraj jednako kao i sredinom, a zašto ne i početkom?! Ako je 1565. godina spomenuta samo u jednom jedinom od nama poznatih podataka, tko može reći da je to posljednja riječ u poznavanju krumpirove povijesti te da se ne bi mogla prihvatiti i bilo koja druga godina u ovome stoljeću da se takav jubilej proslavi i na odgovarajući način obilježi?! No, to je zasad samo moje razmišljanje, a njegovo prihvaćanje, osobito - uvjeren sam, višestruko zanimljivo i korisno - ostvarenje nije više moja stvar. 

P.S. Neposredan povod ovom “iskanju onoga kaj sem ne zgubil” jest činjenica da su, usporedno s mojim pripremanjem toga teksta, u Belici, središtu međimurskoga krumpiraštva ili (ispravnije!) “kalamperstva” za koje svijet zna, ali u našoj ovdašnjoj literaturi jedva se spominje, tamo su, dakle, daleko odmakle pripreme za (već!) četrnaesti (XIV.!) Festival krumpira (zakaj ne kalampera?) kojemu je pravi začetak bio u prvoj nagradi (75.000 tadašnjih dinara!) koju je Beličanec Stanko Premuš (1913.-2005.) dobio na Prvoj republičkoj poljoprivrednoj izložbi održanoj u Zagrebu od 25. do 30. listopada davne 1955. i sa svojim krumpirom bio proglašen “šampionom” izložbe. Kamo je otada Belica otišla zahvaljujući upravo svom “kalamperu” kojemu su 26. kolovoza 2007. sasvim opravdano podigli i spomenik, to ne može stati u ovu Sitnicu, to treba vidjeti. Zato - a kaj bum vam dale rekel?!