„… a spod trave mefke cvrčka sara žula…

… pak peva popevke kak pavič mikula.“
Upravo taj „Kipec“, ovdje naveden prema objavi tek trinaestak godina poslije „sitnice“ o kojoj će ovdje biti riječ, najbolji je uvod u ono što se baš ovih lipanjskih dana, ali prije ravnih devedeset godina dogodilo u Čakovcu, a čega se vrijedi sjetiti bez obzira na veliku vremensku udaljenost, a možda i meteorološku različitost. Kronike, naime, ne spominju jesu li oni lipanjski dani bili tako topli kao ovogodišnji, ali ako i jesu bili, tada to nikoga nije zabrinjavalo jer ljudi su oduvijek mislili i govorili da „leto i je zato zmišljeno kaj bu semu svetu toplo“ i „kaj se bu i najbole zmržnjeni bogec dobro zešvical“!!
Događaj je, dakle, bio najavljen 21. lipnja 1922. nevelikom i gotovo neuočljivom „Objavom“ u jedanaestom broju tek nedavno pokrenutoga tjednika „Glas Medjimurja i Zagorja“, a u njoj je sasvim kratko pisalo:
„Ovih će dana izaći u štampi Medjimurske tiskare u Čakovcu prvenci mladoga našeg pjesnika g. Nikole Pavića: „Lirika“ u vlastitoj nakladi. Knjiga izlazi u ograničenom broju od 300 kom. Više od polovice rasprodano u predbrojci. Cijena po komadu 10 dinara. Naknadno ćemo se pobliže osvrnuti na same pjesme novog našeg liričara.“
Ni najavljeno „naknadno pobliže osvrtanje na same pjesme“ ne govori mnogo više o tome događaju, premda je tada bio više nego rijedak u tome kraju i mjestu. Naime, i politika i kultura pod mađarskom vlašću imale su zajedničke, ali sasvim drukčije ciljeve i zadatke, a ne izdavati knjige pjesama pisanih hrvatskim, k tomu još i književnim jezikom – makar i ekavskim govorom koji je malo teže prihvatiti i opravdati!! – i to još čovjeka kojega su smatrale tuđincem i prišivale mu nadimak „dotepenec“. Nove pak vlasti, uspostavljene poslije Badnjaka 1918., imale su previše drugih briga i poslova, a da bi mogle i stigle baviti se, pa i zadovoljavati se pjesništvom drukčije vrste nego je bilo ono „pučko“ Florijana Andrašeca iz Dekanovca ili Martina Kutnjaka iz Grabrovnika. Svakako je i to jedan od razloga što je u sljedećem broju istih novina bilo objavljeno obećano „osvrtanje“, također ni po čemu istaknuto među ostalim tekstovima. (Samo usput: odnos između broja redaka u tom „osvrtanju“ i u izvještaju o nogometnoj utakmici „Č.Š.K. [Čakovec] : S.Š.K. ‘’Maribor’’“ – bez obzira na rezultat koji će biti spomena vrijedan ali na drugome mjestu – iznosi najmanje 1:2 [jedan prema dva] svakako u korist nogometa!) Evo, dakle, čitavoga osvrta:
„Nikola Pavić: Lirika. Mladi nastavnik u Čakovcu Nikola Pavić izdao je ovih dana knjigu svoje lirike, nastale u godinama 1919.-21. Sama pojava Pavićeve lirike simpatična je u toliko, što traži nove moderne forme svojem pjesničkom izražaju. Stihovi mu teku glatko, a osobite forme pjesničkog izražavanja donose doista nove rezultate. Osobitoj vanjskoj formi Pavićeve lirike pristajali bi dublji doživljaji pjesnikove duše, koje on jamačno ima, ali ih je dosada bojažljivo izražavao. U dalnjem njegovom razvitku jamačno će dati izražaja većem duševnom životu, koji će biti u skladu sa dobrom formom njegove lirike.Knjiga je štampana u Čakovcu u Medjimurskoj tiskari u vlastitoj nakladi autorovoj u 300 primjeraka, te se dobije kod autora u Čakovcu uz cijenu od 10 dinara“ – to jest upravo toliko koliko je stajalo i deset primjeraka novina u kojima je taj tekst bio obznanjen!
Taj nedvojbeno vrlo suzdržljiv i ne previše pozitivan osvrt ili prikaz pjesničkoga prvijenca tada još mladog, ali očito perspektivnog učitelja Nikole Pavića sigurno nije bio bez odraza i posljedica za njegovo buduće umjetničko, u užem smislu književno i pjesničko stvaralaštvo. Pavić se, naime, nakon završene učiteljske škole u Zagrebu i višega gospodarskoga učilišta u Križevcima, pa već i kraćega zaposlenja u gospodarskoj struci na jednom velikom imanju, ipak opredijelio za prosvjetu i školstvo, kojima će kasnije kao praktičan pedagog i izvrstan metodičar dati niz ne malih doprinosa. Osjećaj pak potrebe da i pjesnički uobliči ono što ga muči, raduje ili na bilo koji način zanima i uzbuđuje, iskristalizirao se u njemu već u vrijeme kad toga još i nije mogao biti svjestan.
Prema vlastitom priznanju, bilo je to već u četvrtom razredu osnovne škole poslije jedne komično-tragične zgode kad ga je otac Hortenzije, i sam poznati književni i prosvjetni djelatnik, drastično fizički kaznio, a on, mali Nikola duboko potresen time što mu se dogodilo, odmah je reagirao na to svojom prvom „pjesmom“ o livadi s ovcama i pastirom koje je alegorijski zamijenio zvijezdama i mjesecom na nebeskom svodu. Sigurno ne toliko sama pjesma, inače više nalik na narodnu nego na umjetničku onoga doba, koliko djetetov način reagiranja dirnuli su oca tako da mu je odmah ukinuo kaznu, ali je u dubini duše budućega „Mikule“ ostavio sjeme pjesništva koje će nepunih petnaestak godina kasnije uroditi spomenutom čakovečkom zbirkom „Lirika“.
Ne može biti dvojbe: sudbonosno je za Pavića bilo što se njegov izlazak u pedagošku i poetsku arenu dogodio baš ovdje, u Međimurju. S jedne strane, kao učitelj u Čakovcu i Goričanu upoznao je domaći govor, a s druge strane, kao književni stvaralac ušao je u krug ovdašnjih intelektualaca na čelu s dr. Ivanom Novakom (Žganec, Lajtman, Lipnjak, Štolcer, Kralj i drugi) kojima je posvetio svoj pjesnički prvijenac. Iz sretnoga spoja tih dviju okolnosti proizašao je „novi“ Pavić koji će štokavsko narječje (i ekavski govor!!) zadržati samo u pjesničkim zbirkama za djecu (Zlatni orasi, Zvezdano jezero, Čudnovata školjka), a svoju će pravu pjesničku nadarenost u punome smislu tih riječi posvetiti međimurskoj kajkavštini.
Dokaz za to ne treba tražiti daleko – ne treba, naime, mnogo strpljivosti da se nađe već u jesen iste, 1922. godine, kad je samo četiri mjeseca poslije štokavske „Lirike“ počeo objavljivati kajkavske pjesme iz buduće zbirke „Pozableno cvetje“.

P.S. Da ne ostane nedorečeno, naslov ove „sitnice“ uzet je iz pjesme „Kipec“ Nikole Pavića (Zagreb, 22. srpnja 1898. – Zagreb, 16. prosinca 1976.) koja čitava glasi:
Moji mali hiži
v mesecu se zlati
kakti glava sveca
krovek joj slamnati.
Koli nje se šeče
črez ževično granje
veter zgorec stiha
kak da plete tkanje,
a spod trave mefke
cvrčka sara žula,
pak peva popevke
kak pavič mikula.