Kolumne 18.12.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 10.12.2017. 09:33.

Piše Vladimir Kapun

Advent čistam naopak obrjeni!

„Si videl, sinek, kak su pak adventa obrnuli naopak?“ prije nekoliko dana čujem ženskicu dovoljno vremešna izgleda da njezino rođenje smjestim u sredinu između dvaju svjetskih ratova, ako ne i ispod nje. Pred „kloštrom“ usred Čakovca upozorava dosta mlađega čovjeka, kojemu se drži za nadlakticu, i više bradom nego slobodnom rukom pokazuje velik bor nasred trga, bogato okićen različitim ukrasima, i još bogatije rasvijetljen stotinama raznobojnih žaruljica.

„Pa kaj ne vidite, babica? Je ne naopak, stoji kak treba biti,“ ispravlja je on ne misleći pritom dalje od bora. „Kak je ne naopak?“ uporna je ona, očito Goričanka, iz Gornjega Međimurja; da nije, ne bi bila „babica“, nego „mamica“ ili „stara mama“. „Pa kulko je izda do Božiča? Še več kak dva tjedne, a bora su že okinčili kak da bi denes Sveti post bio!“
„Eh, da vi stari nikaj ne razmite!“ svisoka je promrmljao mladac, na što su si „babica“, vidjevši da im je „se zabadaf“, samo „steška zdehnuli“.

A „ne prvič ,oni su meli praf“. Advent je, naime, izvorno kršćanski „izum“, pojam, ustanova, stvar ili kako ga god tko hoće zvati. I druge religije na svoje načine naslućuju ono što kršćani čvrsto vjeruju, ali za advent ne znaju, bar ne takav. Sam njegov naziv pohrvaćena je riječ iz latinskoga jezika, a znači „dolazak“ili „došašće“ bilo sadašnje, bilo buduće. (Rječnici bilježe tu riječ već u XVIII. stoljeću.)

To je vrijeme od nepuna četiri tjedna prije blagdana Kristova rođenja ili Božića, odnosno na početku liturgijske ili crkvene godine, a ta počinje u predvečerje nedjelje najbliže sv. Andriji Apostolu (30. studenoga), pa se pomiče između 3. prosinca i 27. studenoga. Ivan Belostenec računa drugačije: „Ako Svetek S. Katarine [25. studenoga] vu Petek dojde, tak [advent] vu Sobotu počne pri večernice; ako pak dojde vu Sobotu, na osmi dan počne se stoprav“, što je isto! Takvo mjesto u liturgijskoj godini advent je dobio već u IV. stoljeću. Prema nekim tumačenjima, ta četiri tjedna simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je ljudski rod željno čekao obećanoga Mesiju koji se utjelovio u Isusu Kristu, rođenomu od Marije Djevice u Betlehemu.

U liturgijskome smislu, advent je ponajprije vrijeme ozbiljnosti, skrušenosti i pokore da bi se tako „poravnali putovi Gospodnji“ i pripremio mu se dostojan doček. Vanjski znak toga je ljubičasto ruho u crkvenim obredima te malo ili nimalo ukrasa (cvijeća, svijeća i sl.) u crkvi, a umjesto toga, provodi se duhovno i materijalno „čišćenje“. To je i jedno od „zabranjenih vremena“ koje je ušlo i u crkvene zapovijedi: „Ne svadbuj svečano u zabranjeno vrijeme!“ (što se ne odnosi na samo vjenčanje kao sakrament ženidbe, nego na ono što u pravilu i neizostavno slijedi: „gostuvanje“ često popraćeno i neobuzdanim veseljem.)

No, advent je i vrijeme radosnog iščekivanja Spasiteljeva dolaska „koji je blizu“, a ta se radost očituje prije svega u „misama zornicama“ i trećoj adventskoj nedjelji – oko 16. prosinca, po prvoj riječi misnoga obrasca zvanoj „Gaudete“ ili „Radujte se“ – kad se i „pokornička“ ljubičasta boja misnoga ruha može zamijeniti „radosnom“ ružičastom. Zanimljivo je kako su sve to Međimurci prihvaćali i primjenjivali u svojoj životnoj praksi. Već od prvoga dana adventa prešlo se na „posni“ jelovnik - nije to bio ni post ni nemrs u strogom smislu tih riječi – za njih je oboje bilo samo „post“ – ali se primjećivalo, na primjer, da je „tiblica“ bila rjeđe otvarana i „koline“ su se odgađale za vrijeme poslije Božića, čak do Svijećnice. To nije bio problem jer ionako više nije bilo pravoga fizičkoga posla osim – čišćenja snijega, uređivanja kuće iznutra i izvana i sličnoga. Uz fizičko čišćenje, bilo je i duševno – češće obiteljske molitve, božićna ispovijed te, osobito za ženske i mlađi svijet, odlazak na „zornice“. I sitna dječica htjela su to, ali su se “hitro navolila“ i predomislila, pogotovo ako je bio visok snijeg a zima – gore spomenuta „babica“ rekla bi – „čistam drugačiša kak je ve“.

Približno sredina adventa bila je mala prekretnica: počele su stvarne pripreme za proslavu samoga Božića: gazdarice su počele peći „prfkače“ i „poharaje“, dok su djeca bila u školi ili se našao drugi razlog da ne budu u kuću. To će, naime, kao i „boreka“, pa skroman nakit za nj i druge takve stvari „mali Jezušek“ donositi samo „dobroj dečici“ nekoliko noći prije Božića i stavljati na prozor, razumije se s unutarnje strane. („Kak je mogel čez zaprto okno?“ – „Je, on je Bog, on se more!“) Tako se održavala određena napetost koja je polako rasla te adventu davala određenu, ne malu draž i zanimanje.

Vrhunac svega bio je posljednji dan adventa, ne bez razloga zvan „Sveti post“. Odrasli su, naime, strogo postili čitav dan: jeli su samo kuhano suho voće – jabuke, kruške i šljive – općenito zvano „režji“ koje je zapravo – otvaralo apetit! Strogost posta opadala je sa starošću i zdravljem pojedine osobe. Inače je čitav dan bio posvećen posljednjim pripremama za proslavu Božića koji je bio „tak velki svetek“ da se uistinu nije ništa radilo osim onoga što se nikako nije moglo unaprijed obaviti ili pripremiti.

I kad je sve bilo gotovo – već je bila večer, zapravo i noć – kao posljednje prije nego će početi spremanje za odlazak na polnoćku, unosio se „krispan“ i „kinčil“ na veliko veselje djece, ali i odraslih, te postavio na počasno mjesto, danas bi se reklo, u „dnevnom boravku“, ali samo za sutrašnji dan. Naime, da bi ostao što duže svjež, već će preksutra biti premješten u drugu, negrijanu prostoriju. Kad jedni odu u crkvu, a drugi u krevet, „Jezušek“ će poda nj staviti „svoje“ i – adventu će biti kraj .

P.S. Sad bi svakomu moglo biti jasno zašto je gore spomenuta ženskica rekla ono što je rekla. A tako zapravo i jest: ako se, naime, bor, kojemu je mjesto na kraju, postavi na početku, onda ili adventa više nema, ili je on uistinu „čistam naopak obrjeni“!
No, moram završiti nečim drugim. Ne opravdavam se, nego priznajem i žao mi je: u prethodnoj „Sitnici“ Zagrebačku nadbiskupiju proglasio sam puna četiri dana starijom nego jest. Naime, odluka o njoj potpisana je 15., a ja napisao 11. prosinca 1852.!! Pa sad tko hoće, neka razumije i prihvati, a tko neće – što mu ja mogu?!

Izvor: Vladimir Kapun