August Šenoa u - Čakovcu!

Kad ovu Sitnicu predajem uredništvu, ne znam kako će dragi nam susjedi Varaždinci proslaviti sto četrdesetu obljetnicu otvorenja kazališne zgrade koja svojom veličinom, izgledom i smještajem gotovo u samome središtu grada ne može ne „zapeti za oko“ svakom strancu, a i domaćima služi kao jedan od sigurnih orijentira. Osnovali su je, naime, izgradili i uredili tako da je mogla biti – i bila je! – svečano otvorena 24. rujna 1873., što je lijepo označeno na spomen-pločama na zgradi i u njoj, a i povijesti grada, čak i one najsažetije, ne propuštaju to spomenuti. Time je zapravo bio zadan odlučujući udarac „nemškutarenju“ koje se u tome gradu dugo odupiralo „ilirskom“ pohrvaćivanja javnoga života u Hrvatskoj. Čestitkama – ne sumnjam da će ih biti, odnosno da ih je bilo – pridružujem ovim putem i svoj skroman glas u ime ovdašnje dobrosusjedske javnosti.
O samoj svečanosti otvorenja nove zgrade varaždinskoga kazališta vrijedi ovdje spomenuti barem nešto od onoga što može biti zanimljivo i za Međimurje, tada odvojeno od Varaždina ne samo Dravom, nego i političkom, državnom granicom.
Hrvatska je vlada odredila da na tu svečanost pođe u Varaždin grupa od trinaest zagrebačkih glumaca i glumica među kojima su bila i tako ugledna imena kao što su Adam Mandrović, Andrija Fijan, Marija Ružička-Strozzi i Ivka Kraljeva. Iz Zagreba su umjetnici putovali vlakom preko Zidanoga Mosta, Pragerskoga i Ptuja u Čakovec, a odavde kolima u Varaždin. (Ta se nekadašnja hrvatska metropola još načekala do izgradnje „zagorske štreke“ i željezničkoga spoja sa svijetom!) Kako su objavile novine, glumci i glumice dobili su besplatnu vožnju i dnevnice od dva do četiri forinta, ovisno o njihovoj plaći.
Svečano otvorenje uslijedilo je 24. rujna 1873., u 11 sati. Gradonačelnik Mijo pl. Koščec pročitao je povelju koju je na pergameni napisao gradski kapetan Marko Tkalec. U njoj je popis svih onih koji su, svakako ne malim novčanim iznosima, pomogli izgradnju kazališta. Dok su je nazočni uglednici potpisivali, Varaždinsko pjevačko društvo pjevalo je pjesmu „Hrvatski poj“ uz izvrsnue glazbu „Carske kraljevske varaždinske Watzlarove pukovnije br. 16“ koja je došla iz Bjelovara. Potpisanu povelju s primjercima tadašnjih novčanica stavio je gradonačelnik u zidnu rupu, a graditelj Janko Jambrišak pokrio ju je kamenom pločom s napisom: „Obćina slobodnog i kraljevskog grada Varaždina sazda godine 1873. Arhitekt Herman Helmer iz Beča, graditelj I. J. Jambrišak iz Zagreba“.
Popodne je bio banket za 120 osoba u kazališnoj restauraciji, a navečer koncert i ples u novoj prekrasnoj dvorani. Sutradan su zagrebački glumci prikazivali dramu „Poturica“ Ivana pl. Kukuljevića Sakcinskog, rođenog Varaždinca. Prije predstave govorio je redatelj Adam Mandrović proslov koji je napisao pjesnik Vladislav Vežić, javni bilježnik u Varaždinu, a između činova svirala je ponovo bjelovarska vojnička glazba. Predstava je bila primljena s velikim oduševljenjem premda se osjetilo da ni stotine petrolejskih „lampašov“ nisu dovoljne za tako velik i raskošan prostor. (Varaždin tada još nije imao ni plinare ni električne centrale!)
U sljedeća dva dana zagrebački su glumci prikazivali veselu igru „Djevojački svijet“ te lakrdije: „Lokot“ i „Gospodar Tomo“ s takvim uspjehom da su bili obasipani cvijećem i darovima. Budući da je kazalište uvijek bilo dupkom puno, htjeli su izvesti još igrokaz „Tvorničar“, ali su se morali 29. rujna, vjerojatno istim putem, vratiti u Zagreb jer je tamo 1. listopada počela nova kazališna sezona.
Svi troškovi te svečanosti iznosili su 2.354 forinta i 27 novčića, od čega je najveći dio bio za sudjelovanje vojne glazbe iz Bjelovara. Predstave su donijele 1.758 forinti i 50 novčića, pa je sve završilo „gubitkom“ od 595 forinti i 77 novčića, zbog kojega grad Varaždin očito i ipak nije „propao“!

P.S. I sad – kakvo je mjesto gore, čak u naslovu spomenutoga Augusta Šenoe – po rođenju (14. studenoga 1838. – prije sto sedamdeset pet godina!), životu i djelovanju te preranoj smrti (13. prosinca 1881.) pravoga Zagrepčanina – u čitavoj toj (vjerujte, istinitoj!!) gornjoj priči o varaždinskom kazalištu i kakve on veze može imati s Čakovcem? Prije svega: svaki naš koliko-toliko školovan čovjek, pretpostavljam, zna da je Šenoa jedan od najvećih hrvatskih književnika, ne samo svoga doba, nego i općenito – u svojim djelima tu i tamo spominje i naš kraj! – pa nam ne bi trebalo biti svejedno je li svojim posjetom počastio barem našu metropolu. Uzimajući različite okolnosti u obzir, odgovori na postavljena pitanja laki su i jednostavni:
Prvo, taj je pisac, uz ostale svoje službe, 1873. godine bio kazališni dramaturg u Zagrebu i Vlada je, valjda da nju zastupa, poslala njega i tadašnjega kazališnoga intendanta, također uglednoga književnika Josipa Eugena Tomića, kao prve osobe kazališnoga života u Hrvatskoj sa spomenutom grupom glumaca na svečanost u Varaždin. I drugo, kao i ostali „kazalištarci, iz Zagreba je u Varaždin putovao preko Čakovca! Je li, nakon dugotrajnoga „drmusanja“ u vlaku i prije ponovnoga „drndanja“ po tko-zna-kakvom „makadamu“ do Varaždina, presjedanje iz vagona u kočije iskoristio za razgledanje i više od onoga što mu je nudila kolodvorska zgrada s natpisom „Csáktornya“, danas se može samo nagađati, nažalost, i to samo s velikom nesigurnošću. Ali i to je više nego ništa, pa budimo zadovoljni i s tim!