BERKEOV KINČ

Književni povjestnik i sveučilištni profesor Antun Barac sročio je svojedobno vrlo dobru sintagmu a njime je i naslovio svoju knjigu : veličina malenih. Oksimoronski sročen, naslov je obuhvatio sve one male, gotovo neznane pisce a koji su ipak dali svoj doprinos jeziku, hrvatskoj književnosti i kulturi. Među njih svakako spada i svećenik i pisac Petar Berke, jer o njemu vrlo malo zna čak i stručna (književna) javnost. Eto, prigoda je zato da kažemo koju uz njegovu obljetnicu. Naime, Berke je rođen 10.svibnja 1733. u Globokom, dakle ove godine mu je 280.obljetnica. Školovao se u Kiszegu i Varaždinu a studij filozofije polazio je u Beču a studij teologije u Bologni. Za svećenika je bio zaređen 1758.; najprije je kraće vrijeme bio kapelan u Mariji Bistrici. Nakon dovršenog studija u Bologni 1767. imenovan je župnikom u Svetom Martinu na Muri a 1769. premješten je u Legrad, gdje je kao župnik ostao do svoje smrti, 23.srpnja 1798.
Za sobom je ostavio dva velika djela: za njegova župnikovanja u Legradu izgrađena je velebna barokna crkva Sv. Trojstva, no više ga danas pamtimo pa poradi toga ponajviše o njemu i govorimo kao autoru monografije o bistričkom svetištu. Potpuni naslov djela je (u transkr. Alojza Jembriha) Kinč osebujni slavnoga Orsaga Horvatckoga, to jest: Čudnovita pripečenja i osebujne Milošče, kotere pri čudovitom kipu Marije Bistričke više vre let se skazuju, s kratkom od kipa ovoga hištorijum, i hasnovitem navukom, pobožnem putnikom Marijanskem, na vekše njihovo razveselenje, po nevrednom negda mesta ovoga kapelanu Petru Berkem, na pervo postavlene (1775.). Naslov je poduži ali je zato rekao sve o knjizi: Berke kao mlad kapelan piše o nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, ali ujedno i «vu kakoveh vse potrebočah človek pri ovom čudnovitom kipu pomoč prositi ima». Isto tako navodi mjesta iz kojih u najvećem broju vjernici hodočaste u svetište i pritom napominje: «Hodile su tulikajše perva vremena lepe prošecije iz Međimorja koje pak na staru svetu navadu skoro hote se povernuti, ufanje je.» Berke je ovom pripomenom spomenuo vrlo važan vjernički običaj, jasno, ne samo iz Međimurja – hodočašća. Današnjim hodočasnicima, koji suvremenim prometalima doputuju u Mariju Bistricu nepoznata su tradicijska hodočašća. Opišimo ih (uz pomoć mr. Zvonara o izvrstnoj monografiji o Donjem Vidovcu, 1996.). Hodošašća su se organizirala kad bi se obavili ljetni žetveni poslovi, dakle oko 1.kolovoza. Postojali su posebno odabrani ljudi «vođe puta» a ako su mladi putovali prvi put imali su kuma(u) koji bi otkinuli grančicu paprati i stavljali je na oltar. Čitav put znao je trajati šest dana i za to vrijeme hodočasnik je ponio suhu hranu. Hodočasnički put započeo je sv.misom u mjesnoj župi, a nakon toga bi povorku ispratila rodbina do izvan sela. Čamcima su se odvezli preko Drave i produžili do dogovorenih sela (primjerice, oko Varaždinskih Toplica) gdje se noćilo, jasno, na sjeniku; isto se tako spavalo i u Mariji Bistrici, ponegdje i u sobama i tavanima, uz simboličnu naknadu. U Mariji Bistrici boravili su dva dana; za to vrijeme hodočasnici bi prisustvovali sv.misama, ispovijedili se i obavili procesiju Kalvarijom i do Sv.Duha. Vraćali bi se kući istim putem. Pri povratku opet bi ih dočekala rodbina, potom su zajedno pribivali večernjici i nakon nje se razišli kućama. Hodočasnici su se nazivali romarima, prema riječi Rim-Roma, kamo se u prijašnja vremena hodočastilo.
Za tih hodočašća pjevale su se i posebne, romarske pjesme. Evo početka jedne (od 19 kitica što ih je zabilježio I.Zvonar):
Spravljajte se skupa,
marianska bratja,
g domovini svoji
koji se povrača.
Svetek je sprevođen
vezda došlo vreme
da mi ve pojdemo
g domo v Božje ime.
Ve nam je ostavit
bistričko remečko
gde smo počastili
Mariu Devicu (itd.).
Vratimo se Kinču. Hodočasnici su se odlučivali na opisano putovanje da zahvale Majci Božjoj Bistričkoj, da se zagovore, da predaju na oltar sve svoje brige, strepnje, nade ali i zahvale. Upravo o njima Berke u knjizi najviše govori, navodeći niz zagovora i čudesnih ozdravljenja i izbavljenja. Među tim primjerima spominje više njih iz Međimorja te ih, što zbog sadržaja, što zbor autorova stila i jezik, valja citirati.
1. Iz turske vuze oslobođena. Dora Vrabelj iz Međimorja dospela je bila vu turske ruke, hranu sebe po vugerske zemlje s težačkem delom iščuč. Odpeljaše nju Turci vu Fejér-Var, kade postavljena vu vuzu, trinaest let z gladom, žeđum i teškem delom se je trapila. (Susretne jednom fratre koji je uputiše da se zagovori kod Majke Božje Bistričke; ona se oslobodila i potom zahvalila u svetištu «20. dan julijuša, leta 1704.». Pripominjem da je, eto turska opasnost bila za Međimurje stvarna još početkom 18.stoljeća!).
2. Od kervi hitanja oslobođen. Mihalj Novak iz Međimorja, fare sobočke, povedal je pred plebanošom Pavlom Aučkovič i s prisegum potverdil 28-mi dan junijuša (1708.), da četrdeset i devet let na mirom na zube kerv je hital i negda bluval, od koje nevole s nikakvim vračtvom vu tulikeh letah ne se mogel osloboditi. Zadnjih vsa na stran ostavivši, od vračitelice Bistričke pomoč, z zagovorom k kipu njejnomu včinjenom, zaprosi i taki zdrav je postal, niti potlam več kervi je hital.
3. Vtapljajuči oslobođen. Mikloš Pevec iz Međimorja opal je bil vu veliku glublinu mursku, od kuda nemoguči van splavati, kada bi se vre počel bil vtapljati, drugi kričal je z brega: Marija bistrička, smiluj se. Koje reči ov začuvši počel je i on kričati z vodum se boreč: Marija Bistrička, smiluj mi se, pomozi me vu ove moje potreboče. I nut ga je voda sama, kakti da bi bil vu lađe sedel, na suho znesla.
4. Blagoslov na vinogradu spoznan. Ivan Filipič iz Međimorja fare štrigovečke vzel je bil od slavnoga dominijuma čakovečkoga stanovite goričice na veru, nemajuči ni novca s čim bi bil nje mogel platiti. On ništarmanje vse ufanje svoje postavil je bil na milostivnu Majku Bistričku, proti koje vsigdar bil je pobožen, i deržal je kakti za tverdno da ona njemu zadobi takov blagoslov od Boga na oveh goričicah, da se po njih bude mogel duga osloboditi. I ne ga ufanje vkanilo; ar taki ono leto tuliko vina na njih je dobil, da ne samo ves dug je naplatil, nego još tuliko za njegovu drugu potreboču ostalo mu je penez, kuliko za goričice je postavil.
Berkeova knjiga pisana je ne samo kao svjedočenje, njena je prvotna motivacija da djeluje primjerom, da nizom čudesnih uslišanja, što su zapisana u knjizi bistričkih čudesa Liber miracolum utječe na čitatelja, da ga uvjeri u stvarnu pomoć Majke Božje Bistričke.
Nedvojbeno je da je Berkeov Kinč prva i najstarija monografija i spomenica o prošteništu Majke Božje u Mariji Bistrici. Svi koji su kasnije pisali o svetištu pozivali su su se na Berkeovu knjigu. A isto je tako nedvojbeno – upravo zbog gore iznijetoga – da dr.Alojzu Jembrihu pripada svaka hvala što je za tekst transkribirao, priredio za tisak i napisao pogovor te ga kao dvošveščano izdanje (original i transpkripcija s dodatcima) objavio 1995. godine.

P.S. U bistričkoj crkvi Hrvatski sabor 1715. podiže zavjetni oltar, papa Pio XI. 1923. svetištu dodjeljuje naziv bazilike, 1971. Biskupska konferencija proglašava ga nacionalnim svetištem a 1998. papa Ivan Pavao II. u tom je svetištu proglasio kardinala Stepinca blaženikom. Uoči Velike Gospe, Veljke Meše, tisuće hodočasnika, gotovo svaka župa, ne samo iz Zagrebačke nadbiskupije, hodošasti pred Marijin čudotovrni kip. Dodamo li tome činjenicu da je međugorsko svetište u zadnjih dvadesetak godina posjetilo oko 30 milijuna vjernika, pitam se je li oboje tek turistički pohod, znatiželja, običaj ili nešto četvrto?