Kolumne 03.10.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:47.

Čakovec (ponovo) prviji od prvih!

U božićnom broju čakovečkoga tjednika na mađarskom jeziku „Muraköz“ („Međimurje“), točnije 25. prosinca 1892., ili zamalo, pa prije sto dvadeset jedne godine, bio je objavljen nevelik i ne posebno zamjetljiv članak koji u prijevodu glasi:
„Vijeće našega mjesta raspravljalo je 19. ovog mjeseca [tj. prosinca 1892.] o prijedlogu vlasnika paromlina i zemljoposjednika Lajosa Molnára [iz Gutorfölda u Mađarskoj] koji je spreman za godišnju najamninu od 1600 forinta urediti električnu rasvjetu u Čakovcu. U tu svrhu izgradio bi paromlin koji bi se danju upotrebljavao za meljavu, a noću za rasvjetu. Prijedlog je stavio u izgled još i uređenje parnoga kupališta i onoga s kadama. Vijeće je prijedlog dalo jednom peteročlanom povjerenstvu radi proučavanja i davanja mišljenja. Rasvjeta mjesnih ulica godišnje stoji 1400 forinta i svakako bi bio dobitak za razvoj mjesta kad bi se to poduzeće osnovalo. Rasvjetu 80 uličnih svjetiljaka strujom… slijedilo bi uređenje javnih i posebničkih zgrada za električnu rasvjetu;… i to bi snažno pridonijelo uzdizanju mjesta. Ako izaslano povjerenstvo i zbor zastupnika nađu da prijedlog počiva na realnom temelju, tada će već prvoga ožujka Čakovcem noću i danju vladati svjetlost.“
Nemam mogućnosti vidjeti u sljedećim brojevima tih novina što je bilo s onim „ako …nađu da …“ i dalje, a još manje saznati što je na to reklo onih oko tri tisuće tristo stanovnika samoga Čakovca. Nerijetkima od njih, naime, u skromnim kućicama još ni pola stoljeća kasnije svjetlost nije jako vladala ni danju, a kamoli noću. No,kao i obično, nije ovdje o takvima riječ, nego o onima koji su si mogli priuštiti luksuz da među prvim čakovečkim građanima navečer ne pale smrdljive petrolejke ili još smrdljivije svijeće – a da se koješta drugo niti ne spominje – nego se služe izumima Thomasa Alve Edisona i Nikole Tesle, premda za njih zapravo nisu ni znali. Bilo kako bilo, njihov je primjer malo-pomalo svladavao one koji su svaku „novotariju“, pogotovo onu koja „nekaj košta“, gledali „kroz crne naočale“ i unaprijed je odbijali, a potom je branili i zauzimali se za nju kao da su je baš oni izmislili.
No, ta je priča već više puta bila ispričana, pa iz nje ponovimo samo da su tadašnje čakovečke vlasti „ekspresno“ razmotrile i prihvatile Molnárovu ponudu i 24. travnja 1893. s njim sklopile ugovor prema kojemu mu daju dvije rali zemlje (gotovo 13000 četvornih metara), a kad sve bude gotovo, za javnu rasvjetu plaćat će godišnje 2500 forinta, a on će na tom zemljištu podići „paromlin i munjaru“ i na ulicama postaviti osamdeset „žarulja“, a na trgovima još četiri stupa, svaki sa četirima svjetiljkama na lukovima.
Nadležne županijske vlasti odobrile su ugovor 12. svibnja 1893. i posao je mogao početi. Rok za nabavu, postavljanje i stavljanje u funkciju toliko „rasvjetnih tijela“ na tolikom prostoru, razumije se, više nije mogao biti prvi ožujka, ali treba se diviti i čestitati Molnáru što je tolik posao uspio obaviti za četiri i pol mjeseca, pa su spomenute novine pisale:
„Prvoga listopada 1893. u Čakovcu je bilo veliko slavlje. U pogon su pušteni paromlin, električna centrala, razvodna električna mreža po mjestu s javnom rasvjetom , a priključene su i brojne kuće. Ulice i trgove osvijetlila je 131 svjetiljka (ne samo 80 prema ugovoru), a na križanjima glavnih ulica nalaze se posebne svjetiljke na željezno-rešetkastim stupovima. Iz Molnarove centrale struja je potekla i u 105 kuća [od 320-ak svih!]. … Na večer su ulicama prošle povorke i održano je veselje…“.
Ne treba zaboraviti „sitnicu“: bilo je to točno prije 120 godina – dvije godine prije Varaždina, deset prije Koprivnice, i tako dalje!!

P.S.1 Nedavno sam se našao u društvancu nekolicine mlađih ljudi – tako mladih da su gotovo svi bili i fakultetski obrazovani. Usred zanimljiva razgovora dogodilo se da je na nekoliko minuta nestalo struje i svjetla, pa smo se našli u mraku. Komentari koje sam čuo nisu za ponavljanje, pa, da razbijem neugodu, iz „čiste zezancije“zapitao sam je li netko nekad negdje vidio, čuo ili možda čak „sreo“ nekakvu „vampolicu“ ili „olenku“ ili nekako slično. Ne, ne znaju, nisu čuli, ali pitaju tko su i što su „one“. Prečuo sam to, pa pitao što su „posvét“ i „lampaš“ i dobio jednak odgovor: „lampa“ da, ali „lampaš“ – možda lampino muško ? I „posvét“: je li to nekakav savjet ili posveta? Tek kad sam pitao za „petrolejku“, jedna se osoba, Međimurka, prisjetila da je od „stare mame“, umrle još za njena djetinjstva, čula da je spominje kao „rezervu“ u kući i shvatila da je to svjetiljka u kojoj gori petrolej. U vezi s tim, točno je naslutila da i ostalo za što pitam nije drugo nego lokalni nazivi za petrolejke iz vremena u kojem još nije bilo električne rasvjete, barem u svakoj seoskoj kući ne. Gotovo pak nisam povjerovao ušima kad se „netko“ ozbiljno začudio: čemu ljudima petrolejke kad imaju struju – barem su je njegovi preci u njegovu kraju, tvrdi i vjeruje, „oduvijek“ imali!!
Ne kanim se s njim i takvima nadmudrivati, nego (prvo), drago mi je što se sve dogodilo tada i tako kada se i kako dogodilo i (drugo) žao mi je što se sve tako brzo i tako temeljito zaboravlja, pa i podcjenjuje.

P.S.2 A čakovečkomu HEP-u – bez obzira na to tko je i što je sada iza toga – srdačne čestitke za 120-godišnji jubilej! I ono što mu više treba, premda teško da više vrijedi – najbolje želje za sljedećih toliko!

Izvor: 3049