ČAKOVEČKI VELEMAJSTOR BIJELOGA ŠPORTA

Čakovečki (i međimurski!) „bijeli šport“ može upravo ove godine proslaviti izuzetno rijedak jubilej: 22. studenoga navršava se puno stoljeće od rođenja njegova najvećega i najpoznatijega člana. Bio je to Franjo Punčec, rođen 22. studenoga 1913. u Polevama, u skromnoj obitelji radnika na tadašnjem vlastelinstvu grofa Eugena Feštetića. Selidbu obitelji u Čakovec na predio zvan Marof najvjerojatnije treba povezivati s unapređenjem njegova oca koji je kao dobar radnik mogao biti premješten s daleke „periferije“ u upravno središte veleposjeda – danas je to najstariji dio čakovečke bolnice – ili s ukidanjem tog ostatka feudalizma i agrarnom reformom odmah poslije uspostave Kraljevstva SHS. Tako je i mali Ferek, odnosno kasnije Francek – na vrhuncu karijere bio je i Lavek („Lavić“ jer je znao pokazati lavlju snagu, borbenost i izdržljivost) i, tko zna zašto, Čanga – već u prvim godinama, možda i u prvim mjesecima svojega života, osobno ni kriv ni zaslužan, postao Čakovčanin, a to je, razumije se, i njegovu životnom putu omogućilo nove smjerove o kojima njegovi roditelji nisu ni sanjali i s kojima se, čini se, u početku nisu niti slagali.
Tek što je završio „pučku“ školu, na inicijativu odvjetnika dr. Jerka Franetovića koji je 1926. godine osnovao tenisku sekciju Češke (zapravo ČŠK ili Čakovečki športski klub), nedaleko Marofa počelo je nicati tenisko igralište. Razumije se, Francekovu oku nije moglo izbjeći „hopsanje“ i „natiravanje“ najuglednije čakovečke gospode za lopticom koja je nerijetko odletjela podaleko u livade. Isprva se „slučajno“ on našao tu da je potraži, nađe i vrati, a ubrzo je to postalo i „pravilo“, pa čak i više od toga: tko je prvi došao na igralište i čekao partnera, da razbije dosadu čekanja, znao je reći „Daj, mali, zemi reketa v ruke!“ I tako su počeli prvi „forhendi“, „bekhendi“ i ostale finese teniske igre toga „Maloga“. Njemu pak je „išlo“ tako da ga je, još ni sedamnaestogodišnjaka a za čakovečke „purgere“ običnoga „šmrklivca“, spomenuti „advokat“ povezao sa sobom na jedan „meč“ u Zagrebu, kad Franetovićev suigrač iznenada nije mogao ili „mogao“ itd. Bilo je to samo zato da se Čakovec i ČŠK ne osramote nedolaskom, ali što se dogodilo? Već ugledan tenisač oba je „singla“ glatko izgubio, a „mali“ Punčec ih je jednako tako glatko dobio, dok je „doubble“ bio spašen zahvaljujući baš njegovoj brzini, snalažljivosti i požrtvovnosti!! Tako su se Čakovčani, sigurni u poraz, kući vratili kao pobjednici!
Led je time iznenada bio probijen i otada ništa u čakovečkom tenisu nije bilo niti moglo biti bez Franceka koji je formalno prešao u zagrebačku Concordiju. Vrtoglavom brzinom redali su se njegovi uspjesi, ne samo na klupskoj i gradskoj razini, nego i oni mnogo važniji: u državnim, pa čak i svjetskim razmjerima. Već sljedeće, 1931. godine bio je deseti u Jugoslaviji, godinu potom treći, zatim drugi, a onda je sedam puta zaredom, od 1934. do 1940., osvajao prvenstvo države u pojedinačnoj konkurenciji takvom sigurnošću da su drugi igrači u pola šale i u više od pola zbilje govorili da im se ne isplati igrati za titulu prvaka jer se unaprijed zna čija je. Isto je postigao i u igri parova: dvaput s Josipom Paladom (1934. i 1936.) i jednom s Franjom Kukuljevićem (1938.). I na međunarodnim prvenstvima Jugoslavije penjao se na pobjedničko postolje: triput sam (1934., 1936.i 1937.), dvaput u igri parova (1932. i 1934.), a jednom (1934.) i u mješovitom paru s Verom Gostiša. Dvaput (1938. i 1939.) je bio polufinalist Wimbledona, a sedam je puta (1933.–1939.) vodio jugoslavensku reprezentaciju za Davis-cup i doveo ju (1939.) do prvoga mjesta u europskoj zoni. Na međunarodnom prvenstvu Indije (1935.) bio je pobjednik u igri parova; 1938. bio je prvak Monte Carla i dvostruki pobjednik Skandinavije, 1939.službeno četvrti na svijetu i tako dalje. Teško je nabrojiti sve svjetske teniske veličine koje su morale pred njim priznati poraz i čestitati mu pobjedu. Bio je poznat ne samo po izvrsnoj igri, nego i po dugim hlačama – inače se igra u kratkima – po skromnim zahtjevima i po najdražem mu jelu: „špeku“ i „jegeru“ s lukom!!
Drugi svjetski rat prekinuo je tu izuzetno uspješnu karijeru. Povukao se u Čakovec i nikakvim se ponudama nije dao nagovoriti da igra za mađarsku reprezentaciju. Tek poslije rata stupio je ponovo na tenisko igralište, ali je 13.veljače 1947. odbio vratiti se iz Egipta u Jugoslaviju i najprije igrao za Egipat i Južnoafričku Republiku, gdje je već 1950. godine prešao u profesionalce, pa u trenere i ubrzo potom napustio tenis.
Nijedno, pa ni ovo podsjećanje na nj ne smije ne spomenuti njegovu nostalgiju, želju da se vrati u Čakovec, ali mu to nije bilo dano. Umro je, naime, u Johannesburgu 5. siječnja 1985., a tri desetljeća potom teško je i pomišljati da će se ikad, makar mrtav, vratiti u svoj rodni kraj.

P.S. Kad sam prije deset godina u ovoj rubrici podsjetio na tada u javnosti nespomenutu devedesetu obljetnicu Ferekova rođenja, zamalo sam završio na lomači – zato što sam se usudio dokumentirano napisati da nije bio rođen ni 21. ni 25., nego 22. studenoga 1913., i to ne u Čakovcu, kako se misli, govori i piše svagdje gdje se Punčec spominje, nego u Polevama kraj Strahoninca, tada u Župi i Općini Nedelišče. Jesam li tom istinom uvrijedio ponos Čakovca ili umanjio Punčecovu športsku veličinu? Ne vjerujem, i zato ponavljam tu istinu, a hoće li ju netko priznati, nije više moja stvar.