„Čast mi je dostaviti Ministarstvu…“

Pedeseta godišnjica smrti čovjeka o kojemu su napisane debele knjige u njegovu i pohvalu i pokudu, te o kojemu se još uvijek vode rasprave s dubokim poštovanjem i priznanjem, ali i upornim zamjerkama i zatvaranjem očiju pred činjenicama, razlog je i povod ovoj „sitnici“ koja je preslaba i presitna da bi „stvari izmijenila“, ali će „ostati na liniji“ autorova uvjerenja da i „sitnice (bez ne!) čine povijest“ i da u tome smislu – nisu sitnice.
Htjeli mi to ili ne, priznali mi to ili ne, napokon i napisali mi to u svoje učene knjige ili ne, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, bez obzira na to što ga Katolička crkva štuje kao blaženika i mučenika, ušao je i u našu, međimursku povijest – onu koja ne ovisi o nečijem subjektivnom mišljenju ili „dobroj volji“ da se nešto prizna i spomene ili ne – i u njoj zauzeo mjesto koje mu nitko ozbiljan i objektivan ne može ni zanijekati a kamoli oduzeti. Zadobio ga je svakako i time što se kao nadbiskup, a to znači kao visoki crkveni dostojanstvenik, dužnosnik i poglavar, zdušno brinuo za vjersku zajednicu kojoj je bio na čelu i koje je jedan ne velik ali i ne beznačajan dio bilo i Međimurje.
Za dvanaest godina, koliko je stvarno bio prvi čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, više je puta to dokazao i riječju i djelom. Možda zbog mnogih drugih kasnijih okolnosti koje su se pokazale većima i važnijima, danas se gotovo zanemaruje da ga je – ni dva mjeseca pošto je neočekivano postao zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom i praktično preuzeo vodstvo nadbiskupije – prvi natpastirski izlazak „na teren“vodio u Međimurje, u Štrigovu koja je 19. kolovoza 1934. slavila 600-godišnjicu prvoga pismenoga zapisa o postojanju tamošnje župe sv. Marije Magdalene u okviru Zagrebačke biskupije. Njegova ozbiljna, asketska figura dala je proslavi u jednoj župi mnogo šire značenje, jednako kao što je i sam 600 godina star zapis obuhvaćao i mnogo veći prostor nego je jedna župa na rubu nadbiskupije i Hrvatske, ali na njihovom vjekovnom području.
Točno godinu dana potom, od 23. do 25. kolovoza 1935. upravo je on, premda najmlađi među nazočnim (nad)biskupima, bio središnja osoba Euharistijskoga kongresa u Čakovcu, masovne manifestacije – suvremeni izvještaji računaju sa šezdeset tisuća ljudi – koja jest bila pripremljena i provedena kao vjerska, katolička, ali u tadašnjim okolnostima ne može joj se odreći i nacionalni, hrvatski karakter. Iako potom, kao ni nikad prije, u Međimurju nije bilo takvih skupova – takvih po sadržaju i značenju, po broju sudionika i po svestranosti učinaka – za zanimanje i brigu nadbiskupa Stepinca taj kraj nije ostao negdje po strani. Kao dokaz dovoljno je spomenuti njegovu nazočnost na sastanku međimurskih svećenika u Čakovcu 10. ožujka 1938., u vrijeme kad su politička napetost u Jugoslaviji i približavanje ratnog vihora u svijetu naglo išli prema svojim vrhuncima, te ponovni posjet Štrigovi gdje je 22. prosinca 1940. obavio blagoslov obnovljene župne crkve.
Posebno pak treba podsjetiti na ono što je u ratno vrijeme učinio za ovaj kraj koji je prema željama, nadama i zahtjevima mađarskih vlasti trebao biti i u vjerskom, crkvenom smislu otrgnut od Zagrebačke nadbiskupije onako kako je u političkom i vojnom smislu već bio odvojen od hrvatske države i naroda. Prekid crkvenih veza sa Zagrebom olakšao bi i ubrzao odnarođivanje hrvatskoga stanovništva što bi moglo imati teške posljedice bez obzira na to kako bi dugo rat trajao i kako bi završio. No, dok su hrvatske vlasti nespremno i nemoćno samo promatrale kako hrvatski „prijatelji“ dijele i prisvajaju hrvatski teritorij, zagrebački je nadbiskup uspostavljanjem Generalnog vikarijata za Međimurje predusreo nešto takvo na crkvenom području, ali nije na tome stao. Već 23. svibnja 1941., kad mnogi još „nisu niti k sebi došli“ nakon svega što se dogodilo, on je Ministarstvu vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske uputio pismeno barem ozbiljno upozorenje, ako već netko neće to shvatiti kao prijedlog ili zahtjev:
„Čast mi je kao predsjedniku Biskupskih Konferencija dostaviti priloženu Promemoriju splitskog biskupa Dr. Bonefačića, da bude pri ruci tom Ministarstvu, kad se bude sklapala posebna konvencija glede tamošnjeg teritorija sa gradom Splitom, između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske.
Istodobno čast mi je dostaviti kartu Nadbiskupije Zagrebačke u vezi sa dopisom /koji se prilaže/ Ustaškog Stana Čakovec.
Proti fizičkoj sili mi dakako ne možemo ništa. Ali ova karta bjelodano dokazuje, da je ne samo današnje Međumurje nego i čitavo Prekomurje pripadalo nadbiskupiji zagrebačkoj sve do 18. stoljeća a veliki dio teritorija preko Drave još u 18. stoljeću. Još i danas nosi nadbiskup zagrebački u svom službenom naslovu medju ostalim i ovaj: Incliti comitatus de Berzencze supremus ac perpetuus comes – Breznički vrhovni i trajni župan. A Berzencze je u Mađarskoj.
Prema tome, kad se znade da je taj kraj . to jest današnje Međumurje uključivo sa Štrigovskom župom /koju je Bora Živković otkinuo od Hrvatske/ stoljećima spadalo a i danas spada pod jurisdikciju zagrebačkog nadbiskupa, i da taj kraj nastava 100% hrvatsko pučanstvo, onda bi mađarske vlasti morale smoći bar minimum takta prema našem svećenstvu i našim vjernicima. A kako se sada provodi razgraničenje s Njemačkom i Italijom, neće biti na odmet da veliko ministarstvo imade pred očima ovu kartu zagrebačke nadbiskupije, iz koje se može mnogo toga pročitati o našoj prošlosti, da ne ostanemo prikraćeni barem za ono što nam danas pripada.“
Bio je to tek početak onoga što će – jedini on „prek Drave“! – još (u)činiti za okupirano Međimurje.