CONIE FRANCIS I EDITH PIAF – NAŠKI ZVANE ANA ŠTEFOK

Ima dana u kojima čovjeku - bez obzira na njegovu upornost, odlučnost, zainteresiranost, obvezu ili još nešto povrh toga - jednostavno dosadi tragati za, navodno, i okruglim i ravnim, a zapravo jubilejnim obljetnicama, pogotovo onima koje spominju i podsećaju na nečije rođenje ili na ono što mu - kako pjeva veliki Gjivo Gondola, to jest dobro nam znani Ivan Gundulić - već s rođenjem počima i takvo je da nije onog koji može ubjegnuti togaj suda, a svatko imalo pametan i bar donekle sebe svjestan lako će pogoditi što je to.

I kao u najljepšoj romantičnoj bajci ili po nekom nepisanom pravilu, baš mu toga dana oko zapne ne toliko za sam papir koji mu je prijatelj odavno poslao, koliko za dva podatka na njemu, za dvije godine jednako odavno debelim flomasterom označene tako da upravo bodu oči i nemoguće je ne vidjeti ih. Pozornost privlače i svojom starošću: jedna ima okruglo pola stoljeća, druga upola manje, samo dvadeset pet godina; već i letimična provjera pokazat će da je prva apsolutno točna, a druga relativna, ljudi bi rekli da relativnija ne može biti. Nisu to godine ni rođenja ni smrti doslovno, ali nisu ni daleko od toga: prvoj se treba radovati baš kao da je dan rođenja, dok bi nad drugom trebalo suze liti kao na pogrebu neke mile nam i drage osobe.

Prva je, naime, 1964. - godina, kad je na hrvatskom estradnom nebu poput meteora zasjala Ana Štefok; druga je 1989., kad su iskre raspadnutog meteora, već izgorjele i ugasle, nepovratno padale na zemlju. I jednomu i drugomu treba uzroke i povode tražiti u njezinu kristalnom sopranu osebujne boje, jednomu od najljepših glasova koji  su se ikada pojavili na hrvatskoj estradi, kako bez izuzetka pišu i tadašnji i kasniji novinski izvještaji, ali i u onome čega u tim izvještajima, kao ni u leksikonskim prikazima, nema. Početno od toga ukratko glasi:

Ana je bila rođena 22. travnja 1940. u Zagrebu. Majka Julka Ivanović, rođena 18. srpnja 1906. i umrla 8. listopada 1990., bila je iz Granice kod Našica, otac pak Franjo, rođen 8. siječnja 1915. i umro 19. veljače 1997., bio je iz našega Donjega Kraljevca. Roditelji su joj se vjenčali 24. travnja 1948. i gotovo petnaest mjeseci potom pozakonili devetogodišnju Anu (razumije se) Ivanović. Prema njezinu vlastitom priznanju, u Međimurju je, kod svoje bake u Donjem Kraljevcu, provela  najljepše dane svojega djetinjstva. Ali kako? Kao mala djevojčica, zapisao je novinar njezinu izjavu, ispod debele hladovine u vrtu moje bake pjevala sam s ostalim djevojčicama i priređivala razne priredbe. Uvijek sam govorila i željela da budem pjevačica. Često sam raznim improvizacijama i imitiranjem naših mještana nasmijavala baku i susjede. Treba joj vjerovati jer je kao odrasla, već uspješna i poznata Zagrepčanka, često ponavljala: Svaki susret s Međimurjem za mene predstavlja osobitu radost! I - treba joj i dalje vjerovati - bila je sretna što joj se taj međimurski san male djevojčice vrlo brzo ostvario. Sretna i bez slavonske komponente svojega podrijetla - nikad je nije spominjala, pa se za nju nije niti znalo - te sretna dok nije osjetila i drugu, onu gorku stranu slave i popularnosti.

Njih pak, tu slavu i popularnost, nije dugo čekala. Po svojem zvonkom glasu bila je zapažena već kao članica dječjeg zbora Župe sv. Josipa u zagrebačkoj četvrti Trnju,  a prve pjevačke uspjehe i pobjede postizala je zatim na poznatom Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu. Prvu pak pravu pobjedu postigla je kad je na poznatom festivalu zabavne glazbe Zagreb 64 u alternaciji s tadašnjim idolom ne samo mlađe publike Ivom Robićem otpjevala Baladu koju je na stihove Zvonimra Goloba skladao Pero Gotovac. Otpjevala je tako da ju je publika frenetičnim pljeskom prisilila da devetnaest puta (!!) iziđe na pozornicu i time poremetila radijski prijenos i uopće predviđeni tijek priredbe. Bilo je već na našim festivalima svega i svačega, i za  pohvalu i za pokudu, ali ne i nešto takvo, pa je to ostalo kao rekord svih naših vremena, nenadmašen u sferama javnoga žvota u kojima se zadovoljsvo i uspjeh izražavaju ili doživljavaju na takav ili sličan način.

Poput nekog sretnog viteza iz romantične bajke pripremljene djeci za miran san i lijepo sanjanje, nizala je uspjeh za uspjehom i ostavljala iza sebe najpoznatija imena naše estrade. Premda je preko te slave ponekad preletjela sjenka uglavnom smatrana zlobnim podmetanjem konkurencije, nitko nije ni pomišljao ozbiljno da gdje ima dima, ima i vatre! Sve do gostovanja 1981. godine u Varaždinu u društvu s imenima kakva su Ivica Šerfezi, Marko Novosel i Ksenija Erker, možda i drugima. Možda je bio kriv gradonačelnik koji je za ugledne umjetnike pripremio prijem - očito ne na suho?! - prije nastupa na pozornici na koju je, po onoj da Zucker kommt…, Ana trebala stupiti posljednja. I stupila je, a onda - tajac: zatajili su i blokirali se i mozak, i srce, i jezik i sve što je još zatajiti moglo.

Slijedilo je dugotrajno liječenje od ovisnosti i depresije, uz povremene, ali uzaludne i neuspješne pokušaje prijatelja da je izvuku iz samoće i barem malo vrate pjesmi za koju je imala bogomdani glas. Zabilježen je slučaj kad ju je ne neki Tkogod, nego poznata operna diva Ljiljana Molnar Talajić prepoznala zakrabuljenu i rekla joj pred drugima: Uvijek sam se divila i divim se vašem glasu. Morate se vratiti!

Sve uzalud: rijetki su koji su imali sreću čuti je prije nego je klonula i onemoćala sasvim te 3. studenoga 2011. u svom staniću bila nađena mrtva, navodno od posljedica srčanog udara.

P.S. Malo je još onih koji se sjećaju kad je prije baš pedeset godina preko radija počeo odzvanjati i u snu prepoznatljiv glas naše Conie Francis ili Edith Piaff - po naški zvane Ana Štefok. Mlađima neka bude žao što ne mogu čuti uživo njezinu Baladu, Majko, nemoj plakati, Doviđenja, sretan put i lijep niz drugih. Ali…