DESET DANA KOJIH – NIJE BILO!

Čudno zvuči naslov ove „Sitnice koja (ne) čini povijest“, čudno pa i nevjerojatno toliko da će mnogi reći da to ne može biti. Ne može se, naime, poreći istina da vrijeme, a dani su vrijeme, teče neumitno – bez obzira na to kako se ta nesvakidašnja, ali u našem rječniku nedvojbeno postojeća riječ shvaća i kakvo joj se značenje zapravo pridaje. Ono teče ili prolazi htio to netko ili ne, priznao to netko ili ne, osjetio to netko ili ne. Vrijeme je, očito, takav oblik postojanja svega na ovome svijetu kakvi su protezanje nečega u dužinu, širinu i visinu, pa se s pravom govori za nj da je četvrta protega ili dimenzija i to jednako bitna kao i ostale tri.
Pa kako onda najednom da toga vremena ne bude?! I to ne „trenutak“, „sekundu“ ili čak „sekundicu“ – kako ti kažu kad nekoga nešto pitaš-moliš-tražiš, a ti onda čekanje mjeriš debelim minutama, ali i to samo ako imaš sreće – nego čitavih deset dana! Nije li onda to, najblaže rečeno, zabuna ili neznanje?
Ipak – nije! A istinita priča o tome počinje u dalekoj prošlosti, tada kad je još čovjek tek postajao svjestan vremena koje teče i ne vraća se nikad više. Vidio je što je dan i shvatio da je nešto sada i danas, a zatim i da je nešto već bilo, jučer, i da će nešto tek biti, sutra. S vremenom su mu se i sposobnost pamćenja i mogućnost predviđanja proširivale, pa je primijetio da to vrijeme ima svoje cikluse: nešto se u njemu i s njim ponavlja u pravilnim razmacima, u skladu s onim što je vidio da se događa na nebu: s kretanjima čarobno lijepoga Mjeseca, kad takav jest, i, naročito, postojanoga Sunca koje ne švrlja malo po danu i malo po noći, i ne mijenja svoj izgled od danas do sutra. Ciklusi njihovih promjena odavno su dobili nazive mjesec i godina, a sustavno računanje vremena na temelju jednoga ili drugoga zove se mjesečev ili lunarni i sunčev ili solarni kalendar.
Sve se čini jednostavnim, a tako bi i bilo kad bi bilo mjesec bilo godina bili sastavljeni od punoga broja dana. Danas se do sitnih decimala sekundi zna da mjesec ima „viška“ od pola dana (točno 12 s. 44 min 2,9 sek) iznad 29 dana, odnosno da mu nedostaje gotovo toliko (11 s. 15 min 57,1 sek) do punih 30 dana, no takve su razlike brzo i teško remetile lunarne kalendare: i one s mjesecima po 29, i one s mjesecima po 30 dana. Slično je bilo i sa solarnim kalendarima: razlika od 5 s 48 min 45,2 sek., koliko godina traje više od „čistih“365 dana, ne čini se velikom – što je nepunih 6 prema svih 8.765 sati u čitavoj godini?! – ali u četiri godine tih 6 sati skupi se u čitav dan, pa u sljedeće četiri godine u još jedan, i nije teško izračunati kako će do kraja stoljeća godina izgubiti zamalo pa čitav mjesec!
Stari svijet nije imao tako preciznih instrumenata da bi mogao trajanje godine izračunati točno do stotisućitog djelića sekunde, ali nije bio neosjetljiv na razlike u računanju vremena koje su, naročito za dužih razdoblja, postajale osjetne. Tako je egipatski astronom Sosigen u I. stoljeću prije Krista izračunao da su građanska godina po rimskom kalendaru i prava, sunčeva u raskoraku puna tri mjeseca! Da se to ispravi, Gaj Julije Cezar naredio je da se 46. godine poslije 23. veljače dodaju 23 te između studenoga i prosinca još 67 dana, ukupno čak 90! Ta je, dakle, godina imala 445 dana, a onda se počeo primjenjivati tzv. „julijanski kalendar“ s 365 dana u godini, a samo se svake četvrte dodavao po jedan prijestupni dan. Poslije nekih sitnih ispravaka u doba cara Augustina dugo se vjerovalo da je taj kalendar potpun i točan.
Ipak nije bio sasvim – zbog sitnice od nekih 11 minuta koje su se do XVI. stoljeća nagomilale toliko da, na primjer, kalendarski početak proljeća nije bio 21., nego već 11. ožujka! Otkriće heliocentričnog sustava i novi izračuni Nikole Kopernika omogućili su tada da napuljski astronom Luigi Lilio Ghiraldi napravi novi, točniji kalendar koji je papa Grgur XIII. posebnom bulom 22. veljače 1582. prihvatio za svoju državu i Katoličku crkvu. Za razliku od julijanskoga kalendara koji je nastao poslije velikoga nedostatka dana pa ih je trebalo izmišljati i dodavati, „gregorijanski kalendar“, nazvan tako po papi koji ga je i naručio, našao se pred viškom od čitavih deset dana! Da ga se riješi, papa je odredio da se kalendarski dani između 4. i 15 listopada one, 1582. godine jednostavno izbrišu, preskoče ili na drugi način nestanu kao da ih nije niti bilo!
Gregorijanski kalendar – i suvremena znanost potvrđuje mu točnost i praktičnost – ubrzo su prihvatile gotovo sve katoličke države, a potom i mnoge druge, neke tek u XX. stoljeću. Neki se ipak tvrdoglavo drže „julijanca“ – ne uzalud jer njima se za ovih 430 godina odstupanje od prave godine povećalo za nova tri dana, pa iznosi već trinaest dana, s „tendencijom za daljnje ovećanje.

P.S.1 Napokon sam i ja dobio potvrdu da sam u pravu. Ne na sudu, nego u „jezičnom savjetniku“ („Govorimo hrvatski!“) na Radio-Zagrebu. Naime, ponekad se usudim svoje sugovornike upozoriti da riječi MeĐImurje, MeĐImurci i meĐImurski treba izgovarati onako kako se one oduvijek izgovaraju u tome kraju, to jest s naglaskom na slogovima koje sam označio velikim i podebljanim slovima, a ne naglašavajući prvi ili, još manje, treći slog. Neki to prihvaćaju, neki se vrijeđaju (neki mi uzvraćaju poput onoga davnoga: „Ih, oklen si ti to, bre, kad ne znaješ ni oklen si?!“, a to „oklen“ je bilo „MeđuMURje“!!), neki me uvjeravaju da ja moram prihvatiti nekakav „novoštokavski“, „književni“ izgovor tih riječi. Prvih dana ovoga mjeseca čuo sam – ne samo ja! – od najodgovornijih stručnjaka za naš jezik izričit savjet: „MeĐImurje“!! Ne ulazeći ovdje u akcentološka obrazloženja za to, pa za Dalmaciju i Slavoniju, zahvaljujem na ovom i sličnim, a nadasve korisnim savjetima.

P.S.2 U prethodnoj „Sitnici“ (2. o. mj.) zamijenjeni su potpisi pod slikama dvaju starih kipova u Štrigovi (ili slike nad njima, svejedno!): zaštitnik od kuge i putnika sv. Rok prepoznaje se po tikvici za vodu o pojasu i psićem do noge, zaštitnik od požara i vatrogasaca sv. Florijan (Cvjetko) po rimskoj vojničkoj odjeći i izlijevanju vode na kućicu u plamenu. Nehotična zamjena nije znak neznanja, a postavljanje tih kipova baš tamo gdje (približno) i danas stoje imalo je i dublje, simboličko značenje.