"Do smrti treba izdržati. Poslije je već lako"

Godine 1915. rodio se u Kotoribi, 10.ožujka, hrvatski književnik, svjetski morski putnik Joža Horvat. (U kotoripskoj župnoj knjizi upisan je nadnevak 11.ožujka, no to je dan krštenja, te je tad novorođenče i bilo upisano.) Budući da više nije među nama živima – napustio nas je 26.listopada 2012. – njegov je životni i književnički put dovršen pa je stoga moguće o njemu cjelovito prozboriti. Naravno, u ovom okviru nije moguće niti nabrojiti sve one teme, sva ona poglavlja u tom iznimnom životu . Izdvojio bih zato tri njegova – stava, odnosa koji mi se čine ponajvažnijima.
No, prije toga, kad započinjemo o Joži, imati nam je na umu dva glavna obilježja – da je bio pisac „poetike života“ i svojevrstni enfant terrible hrvatske književnosti ali i javnog života. Glede prvog, znači da je Joža „živio“ svoja djela, to jest, iznimna njegova životna putanja nalazila je svoje književno svjedočenje u njegovim tekstovima. Što pak se tiče drugog, Joža je neprestance plovio „protiv struje“, i u životu a onda, slijedom toga, i kao književnik (spomenuo bih tek sudbinu scenarija „Ciguli Miguli“). Te je oboje bitno pripomenuti prije svake rasprave o Horvatovom književnom djelu pa i stavovima koje najavih.
Prvi stav/odnos: Joža i kaj. Joža Horvat ne samo da nije zatirao svoj materinski govor, on je u više navrata i ponosno isticao svoje govorno podrijetlo: „Ja sam kajkavac ekavac i nakon sedamdeset godina što dišem u meni trajno živi ne samo kajkavska riječ, već i melodija i ritam kajkavske fraze“(1986.). Kaj u Horvata nije tek ukras, on intimizira pripovjedano i svojom stilskom objavom biva i stilski i sadržajno osvježenje u standardnom diskurzu. Recimo, u Susretu na kraju puta, omanjoj prozi između više njih na temu partizanskog rata, mladi vojnik- kajkavac Joža Pogačić iz Klanjca, smrtno je ranjen i leži u splitskoj bolnici; posjećuje ga autor, njegov ratni komesar i tamo, u štokavskoj sredini, oni razgovaraju kajkavski pa ranjenik na kraju ponosno izjavljuje ostalima: -Ste čuli kak se mi lepo spominamo…Vi nemrete nijemput reči „kaj“ – a meni je to najlepše na svetu: kaj delaš – kam ideš…Tu su me deli, otprli su mi vrata i obloke…Kak pofarbana plahta pre menom je morje, a kaj če mi to? Lepo je morje, ali meni su lepši naši bregi, naše gorice i kleti naše. Znaš, če bum ostal živ…ja bum tak napil črlenca kak mati zemla! Imenjak Joža, nažalost, nije više okusio črlenca , no zato mu je njegov imenjak donio utjehu, „melem“ – njegov kaj. Takvih mjesta u Horvatovom opusu ima podosta, Joža se svome materinskom izričaju doista odužio na dostojan način.
Joža i rat. Odnos piščev prema Zlu bio je u građanskom smislu, naravno, posve jasan: već 1941. na Baniji se priključio partizanskim borcima, 1942. postaje politički komesar bataljuna, poslije Kalničkoga partizanskog odreda. Ali, vrlo je važno napomenuti da se – koje li simbolike – Joža Horvat priključio isto tako na Baniji i hrvatskim braniteljima 1991 u Domovinskom ratu (kao moralna potpora!), transparentno time pokazavši svoj otpor Zlu što se tenkovski valjalo s istoka (Joža:“ Prije pedeset godina, gotovo isti dan, otišao sam na Baniju da se s partizanima borim protiv fašista, a sada odlazim na tu istu Baniju da se borim protiv srpskog okupatora.“). O tim biografskim njegovim detaljima, za oba rata, ne mislim pisati (okvir je preuzak za temu), nego se upitati kako je reagirao kao književnik? Paradigmatski primjer je Mačak pod šljemom i poglavlje u kojem delegat odreda mora prikupiti podatke o motivima/razlozima dolaska u partizane članova desetine Ilije Kapare. Tako je Vodenjak, nakon što njegovu domobransku postrojbu zarobili partizani, pristupio jedinici zbog poderanih i zmazanih gaća (bilo ga je sram pred ženskim seoskim svijetom kad se trebalo svući i ostaviti uniformu); Kapsula je bio žandar a došao je u partizane tako što im se predao; Đak je u jedinici nakon što su ga žandari na redarstvu „propustili kroz šake“ ( i delegat je zapisao: „Đak, klasno svjestan, izgradila ga policija“!); Stevica je došao ali sa željom da mu sunarodnjak Srbin bude komandir; za Martina delegat je zapisao: „Martin, šofer, krava ga dovela u partizane!“; Brico je u partizanima jer je nehotice porezao ustaškog logornika pa se pobojao odmazde, i tako dalje. Neki su svrstavali roman među humorističke, no on je u prvom redu duboko istinit, to će reći – humanistički roman. Horvat, dakako, ne dovodi u pitanje krajnji cilj narodnooslobodilačke borbe, ali sada - kad je agitpropopština daleko za nama – može se reći da većina tih mladih ljudi nije stupila u partizanski pokret zbog „svjesnosti“, na mnoge su razne životne nedaće utjecale na njihov izbor. I zapravo, upravo time je ta njihova borba bila plemenitija, životnija, uvjerljivija.
Horvat i „ono Nešto“. Za jednog od razgovora s Jožom, kad sam pripremao doktorsku disertaciju o njegovom književnom djelu, rekao mi je otprilike, da je nakon mnogih svjetskih putovanja oceanima uvjeren da „ima Nešto“. Bio je uvjerljiv: čovjek koji se (uz svoju obitelj) toliko puta suočio sa snagom i hirovima Prirode na morskim bespućima u dvanaestmetarskoj „Besi“, pod nepreglednim zvjezdanim svodom zasigurno je spoznao čovjekovu malenost, zasigurno više od svih nas; u tom sam smislu i naslovio ovo sjećanje - ona istodobno registrira život i smrt ali nagovješćuje i njegovo prevladavanje. Ako se čitatelj ne će složiti, reći ću ovako: budući da je književnost istina – a u slučaju Horvatove „poetike života“ posrijedi je stalno potvrđivana, neupitna istina – izdvojiti nam je u tom smislu tekst Molitva prije plovidbe (već sam je naslov znakovit) . Tad mi je, 1995., uz pisanje knjige, rekao: „To je plovidba ova, u vječnost. Ta knjiga je vjerojatno moja zadnja knjiga. Ja se njome opraštam od mnogo čega…od mnogo čega“. Knjiga je autorovo podvlačenje životne crte, a u završnoj molitvi obraća se Tvorcu i ona, ta molitva , Horvatov je i književnički i građanski testament: „Gospode, suviše si patnje namijenio čovjeku u njegovom kratkom ovozemaljskom trajanju. Ako je u ovoj posljednjoj plovidbi prispjelo vrijeme da koračam mostom koji vodi na onu drugu obalu, molim te da budeš milostiv i ljudski rod oslobodiš mržnje, da ga izbaviš sklonosti, da izbaviš sklonosti da jedan drugome oduzima život. (…) Ti si Tvorac života, pa ako me još jednom vratiš u pređu ovoga svijeta, odredi da budem potok što izvire u šumovitoj planini, protječe kroz zelene doline i ulijeva se u plavetno more. (…) Što još mogu poželjeti? Biti kresta, bijeli cvijet na modrome valu, ili još bolje, molim Te, pretvori me u dugu, u čaroban ures, pretvori me u živopisan luk spektralnih boja na radost djeci i svima koji opaze kako krasim nebeski svod.“

P.S. Ovim nekim mojim napomenama tek sam „zagrebao“ po površini jednog iznimnog književničkog života (naglašavam : „književničkog“, o građanskom ne govorim!). O toj književnikovoj ostavštini toliko je tema, od zavičajnih do općeljudskih. Zato i opet prijedlog uz ove moje prigodnice: bilo bi lijepo kad bi kotoripska škola koja nosi njegovo ime organizirala uz njegovu jubilarnu obljetnicu ne samo prigodnu svečanost nego i, ajmo reći, znanstveni kolokvij. Za početak skromnih dimenzija. Znam da za to i u školi i u Općini imaju snage. Svakako i volje.