Dogodio se čovjek

Godine 1929., 24.listopada, rodio se u Čakovcu Milivoj Slaviček – te je ovaj tekst prigodnički – a napustio nas je lanjske godine, 7.studenog. Između tih omeđujućih nadnevaka odvijala se jedna iznimna književnička i ljudska sudbina, čovjek s velikim Č, svakako najpoznatiji (pored Jože Horvata) suvremeni hrvatski književnik iz Međimurja.
Slaviček se stjecajem okolnosti rodio u Čakovcu, ali je u mlađim danima bio vezan uz Prelog: otac Mato, odvjetnik, bio je podrijetlom iz Goričana, majka Dragica, r.Kolar iz Brekinske (kraj Pakraca); otac je Mato u Prelogu imao odvjetnički ured. Slijedilo je školovanje: Prelog, Čakovec, diploma Filozofskog fakulteta. Od 1955. djelovao je kao slobodan književnik, samac u privatnom životu, ali s brdom prijateljica-knjiga, poslaganih svugdje u stanu. U početcima hrvatske države, kao jedan od osnivača „stranke opasnih namjera“, bio je veleposlanik u Poljskoj, koju je prijevodima znatno približio Hrvatskoj.
Kak vreme fletno, prefletno ide, sročio je ovaj stih Slaviček u jedinoj svojoj kajkavskoj pjesmi Za stolom. Jedinoj ali ishodištnoj. Ne poradi toga što jezičnim izborom sugerira pjesnikove korijene, zipku (zato i posveta: Mami) nego zato što će ona nagovijestiti „poosobljenje“ njegove poezije, njezinu prvu ali i pretežitu fazu – osjećajnu, pomalo nostalgičnu, sentimentalnu. I osobnu: školarec koji za stolom sedi i kraj koga je išče knjig celi kup, koji se zmisli na pajdaše i sreču, nije ništa drugo nego prizivanje priločke idile djetinjstva, koje je odnijelo prefletno vreme. „Uvijek je htio živjeti samosvojno, a ne posivjeti u konformističkoj svjetini“, zapisat će Vlatko Pavletić. Nije zato bilo čudno što je 1947. u staroj zgradi Filozofskog fakulteta na književnoj večeri (uz ostale goste), doživio buran pljesak nakon pročitane spomenute pjesme, ali isto tako nije bilo čudno što je Zdravko Štambuk (kasniji veleposlanik) – u skladu s onodobnom socpoetikom - izjavio da pjesme Milivoja Slavičeka i Vesne Parun „ne pružaju pravu sliku naše stvarnosti, ne odražavaju pravu stvarnost“ (uzgred: zbog te „teorije odraza“ mnogi su književnici doživjeli gotovo posvemašnju marginalizaciju). Svakako da su ovakve kvalifikacije usmjerile Slavičeka: nakon nostalgično-lirskih početaka „za stolom“ postao je „melankolično-ironični tumač i kroničar“. U jednom razgovoru rekao je ovo: „Bilo mi je 15 godina kad naslutih svoj budući život. Tih sam dana zavolio samoću i usvojih skeptičnost (ali i nerazorivu nadu). Rezolutnost, ustrajnost i tihu ironiju. Krajnostima uvijek bijah sklon. Jedna je od njih iskrenost“.
Na toj crti dalja književnikova sudbina bijaše logična: kad 1952. počinju izlaziti znameniti „Krugovi“ (da podsjetim: u prvom broju Pavletić objavljuje esej znakovita naslova „Neka bude živost“ a Krleža drži „revizionistički“ govor o slobodi umjetničkog stvaranja !), Slaviček se priključio „krugovašima“ jer im je, kao i njemu, bio književni i životni credo – borba protiv struje! Sve kasnije Slavičekove pjesme obilježuju, okvirno, dvoje. Prvo, na tematsko-motivskom planu, njega u prvom redu zanima čovjek. „Zanima me, zaokuplja me pozicija čovjekova u svijetu. I u tom kontekstu posebno pozicija pojedinca…Dakle…riječ je o stanovitim suštinama“. Slaviček doista bijaše apologet Velikog Malog Čovjeka, onog gotovo bezimenog s gradskog asfalta koga, kao i samog autora, pritišće barbarokracija – primitivna, hedonistička, sirovo (surovo) zaokupljena vlastitim materijalnim probitcima. Kao Diogen, Slaviček svijećom traži – čovjeka. Odatle i njegova pjesma Vrijeme je da se napokon događa Čovjek, pjesma koja svojom univerzalnom porukom vrijedi zasvagda (a to je i najbolja ovjera za svaku književnu umjetninu) i koja bi trebala biti u svim antologijama:
Vrijeme je da se napokon događa Čovjek
(a čovjek nije samo želja on nije upravitelj
nego prijatelj)
da se događaju njegova težnja i duh
da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost
Vrijeme je da se događa ljubav
da se događa Putovanje
da se događa srž
(……)
Vrijeme je da stanujemo diljem Svijeta
a prigrlimo zemlju kao mater
(…)
Vrijeme je da pobratimo pravila i ljudskost
Zakone i cjelovitost (itd.)

Ukratko, to je – ljudski manifest! Ako Za stolom bijaše ishodištna pjesma, ona dakle koja je transparentno otkrila pjesnikov zavičaj – „ruhom“ ali i motivski i ugođajno – ova je Slavičekova težištna pjesma!
I druga prepoznatljivost Slavičekova: izraz. Ponajprije osobita forma; naći će se u njegovim zbirkama (u njih dvadesetak) vezanih, rimovanih formi, no najčešće su njegove pjesme slobodne, tadijanovićevski razvedene te djeluju „obično“, kao prozni diskurz. No, kao u malo kojega pjesnika, Slavičekova forma sukladna je motivu, a objema je poveznica depatetizacija. Tome je načelu pridružen i izbor leksika: „Govori se i o suprotnosti između tzv. jezika poezije i tzv. jezika života. Zaista, ona je evidentna. Ali to – čini mi se – da je tzv. jezik života neupotrebljiv za tzv. jezik poezije…I to naprosto zato što vjerujem da mi je u više navrata pošlo za rukom da naboje tzv. jezika pretvorim u tzv. jezik poezije“, izjavio je Slaviček. Jasno, nije riječ o jednostavnom „preseljenju“, taj „običan“ jezik je metaforičan kad se u pjesmi prekodira i kad se tako postižu novi semantički suodnosi.
Urednik, predavač, prevoditelj, veleposlanik, no iznad svega pjesnik-samotnjak (kao da je, recimo malko šalno, prezimenom bio za to predodređen jer „slaviček“ je „slavujček“!), Slaviček je postao jedno od prvih imena hrvatskoga novijeg pjesništva. Međimurje se s pravom može njime ponositi a on pak ujevićevski njeguje pobratimstvo u svemiru, među zvijezdama, u nebeskom beskraju, tamo „kud zavazda gre se…“

P.S.

Većini nam je, dakako, poznato ali mlađima možda i ne ( s obzirom da ih ne educiramo nikako) pa ću u ovom okviru spomenuti: Slaviček je, naime, u najsvečanijoj našoj pjesmi, hrvatskoj himni, „korigirao“ Mihanovića: stih Kud li šumiš svijetu reci, Slaviček je prepjevao kako i danas pjevamo: Sinje more, svijetu reci, povezavši time jezikom u nacionalnoj himni hrvatski sjever i jug. Pa eto, i time smo, preko Slavičeka, mi Međimurci na neki način „suautori“ hrvatske himne!