Kolumne 12.11.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:50.

DOŠEL BU, DOŠEL, SVETI MARTIN…!!

Zahvaljujući savršeno točnom redu vožnje kojega se sva nebeska tijela našega sunčevoga sustava dugim tisućljećima strogo i nepogrješivo pridržavaju na svojim putovanjima kroz svemir, morat ćemo čekati više godina na ponavljanje slučaja da ove novine - ako budu i dalje izlazile utorkom - iziđu jedanaestoga (11.) studenoga, ili baš na Martinje. Povod je to i razlog da se o tome danu, svetku, običaju ili kako ga god drukčije nazvali, nešto kaže drukčije nego će se večeras govoriti po bezbrojnim javnim i nejavnim veselicama, obično ali i netočno zvanima krštenje mošta.

Taj je dan dobio ime po svetomu Martinu Turonskomu, nazvanom tako jer je bio biskup u francuskom gradu Toursu i u njegovoj je blizini umro 397. godine. Bio je jedan od prvih svetaca ne-mučenika koji su bili upisani u kršćanski kalendar i u njemu dobili svoj dan. Rođen je bio na početku IV. stoljeća, oko 316. godine, u tadašnjoj panonskoj Sabariji, današnjem Subotištu ili Szombathelyju u Mađarskoj, u obitelji rimskoga legionarskoga časnika, pa je i njegovomu sinu bio namijenjen vojnički stalež. Otac ga je kao petnaestogodišnjaka poslao u gardu cara Konstancija II. u Galiji (današnja Francuska) u kojoj se ubrzo istaknuo habrošću i zato postao časnik.

Jednog zimskog jutra, prigodom službenog obilaska straža, susreo je siromaha u prnjama koji se tresao od hladnoće i molio kakav milodar. Sažali mu se, ali kako nije imao kod sebe ništa što bi mu mogao dati, mačem je razrezao napola plašt svoje službene odore i zaogrnuo ga. Siromaha je nestalo, ali se u noći ukazao Martinu kao Krist ogrnut njegovim plaštem i zahvalio mu. To je preusmjerilo Martinov životni put: bio je kršten s osamnaest godina, napustio je vojsku i postao učenik biskupa sv. Hilarija iz Poitiersa. Taj ga je poslao u njegovu Panoniju misionariti, ali se on uskoro povukao u pustinjačku samoću na jednom otočiću ispred Genove i tu ostao sve do pojave cara Julijana Apostate (361.-363.) i njegova poganstva. Brzo je na to reagirao: 361. godine prešao je u Lipugé u zapadnoj Francuskoj i tu mu je prvotno samotište uskoro preraslo u jedan od prvih zapadnjačkih samostana, a njega je narod 371. godine izabrao za turskoga biskupa. Martin to nije prihvatio, nego se sakrio u jednu pećinu, ali je njegovo skrovište narodu otkrila guska svojim gakanjem - zato je guska jedan od simbola i njega samoga i Martinja (guska s mlincima!). Pored ostaloga, kao biskup je podigao samostan Marmoutier i od njega napravio duhovno središte za izobrazbu misionara i biskupa. Kad je na kraju sveta života umro, na pogrebu se skupilo ogromno mnoštvo ljudi svakoga staleža, a prema predaji, lijes s tijelom nosile su do groba dvije tisuće redovnika. Osim u opatijskoj crkvi i samostanu nad  njegovim grobom (franačko nacionalno svetište), tijekom vremena čašćenje mu se proširilo po svemu svijetu, što se vidi po mnogim crkvama kojima je patron - samo u Francuskoj ih je više od triju tisuća! Osim toga, više zemalja ili pokrajina te biskupija i drugih takvih jedinica proglasilo ga je svojim nebeskim zaštitnikom, a isto su učinile i mnoge  struke, zanimanja i službe, među njima posebno vinogradari i vinari te - apstinenti! 

Njegov dan, već spomenuto Martinje, odavno se smatrao završnim za sve poslove u poljoprivredi, osobito one u vinogradima. Lijepo se to vidi iz jedne stare pjesme koje se autorstvo pripisuje Josipu  Keresturiju (1739.-1794.), našem zemljaku iz Štrigove i visokom službeniku državne, tj., carske vlasti, a pjevala se i drugda, na Martinje pak svakako. Nakon uvodne

“Nikaj na svetu lepšega ni 

Nego gorica gda nam rodi!” sa stalnim pripjevom: 

“Kumek moj dragi, daj se napij, 

Dugo nas ne bu, daj se ga vžij!”, u nizu njezinih kitica - broj im je različit od slučaja do slučaja, ovisno ponajviše o pamćenju i snalažljivosti pjevača - gotovo se taksativno u pravom vremenskom slijedu nabrajaju svi vinogradarski poslovi vinogradara od proljetne rezidbe do dana kad 

“Došel bu, došel sveti Mihal, 

On bu ga zoril, ja bum ga bral. (Kumek …)”, te još malo dalje, gotovo na kraju i: 

“Došel bu (je) , došel sveti Martin; 

On bu ga (ga je) krstil, ja bum ga pil! Kumek …” 

(Vrijedi zapaziti da se u pjesmi ne spominju još neki poslovi bez kojih danas ne bi bilo ni vinograda ni vina. Takvi su, naprimjer, prskanja i zaprašivanja različitim otrovnim tvarima radi obrane i zaštite od opasnih biljnih bolesti i sličnih zala koja su se ovdje pojavila potkraj XIX. stoljeća i kasnije. To je ujedno sigurna potvrda za mišljenje da je pjesma nastala prije toga, a posredno i da se s pravom pripisuje spomenutomu Keresturiju.)

Pjesmi slijedi ceremonija krštenja mošta koji, nakon već završene fermentacije, ionako više nije to, nego pravo vino koje ponekomu pokazuje svoju snagu i prije nego bude kršteno. Stoga se nerijetko sve svodi na oponašanje vjerskog, i to katoličko-crkvenog obreda krštenja ljudske osobe - ponekad neukusno sve do svetogrdnosti. Pravo Martinje završava pečenom guskom s mlincima kojoj se ne smije dopustiti da se tuži kako mora plivati po suhomu, pa se zato zalijeva i polijeva ponekad i toliko da bi se i góska mogla ftopiti - u vinu!!

 

P.S. Prastari kult sv. Martina nije zaobišao ni Međimurje. U njemu su od davnine crkve, danas i župe, u Macincu, Murskom Središču, Podturnu i Sv. Martinu na Muri. Uz Martinje su nekad bili vezani i sajmovi te proščenja. Tako stari kalendari bilježe za Martinje marveni i konjski sajam u Nedelišču, proščenje i sajam sa robom u Podturnu, proščenje na Martinje i sejem na dan po njemu u Sv. Martinu - zna se - na Muri. 

Izvor: 3107