DRAGEC JE BIL „PRVA LIGA“

Dok se s punim pravom i opravdanim ponosom spominju naši, međimurski glazbeni velikani kakvi su npr. F. Pintarić, V. Žganec, J. Štolcer Slavenski, M. Magdalenić, J. Vrhovski i drugi, najčešće se zaboravlja da je ovaj kraj dao ne malen doprinos i drugom području glazbene umjetnosti, tzv. „lakoj“ glazbi koja također ima važno mjesto i ulogu u današnjem svijetu. Iz više razloga, jednoga takvoga „slučaja“ treba se upravo u ovome času sjetiti.
Naime, s malim zakašnjenjem te na gotovo nezamjetljivu mjestu i teško čitljivom veličinom slova, prije trideset godina bila je u novinama objavljena vijest da je 12. lipnja 1983., nepun mjesec prije nego bi navršio pedeset devet godina života, „na posljednji počinak u međimursku zemlju na čakovečkom groblju Mihovljan ispraćen glazbenik i skladatelj Dragutin Grabar, možda jedan među zadnjima iz plejade romantičara među muzičarima našega kraja. Svojedobno aktivan kulturni radnik, Dragutin Grabar posljednja dva desetljeća radio je i živio kao profesionalni muzičar, uglavnom u Varaždinu, Mariboru i u Austriji“.
O tim Grabarovim posljednjim dvama desetljećima ne zna se mnogo više od onoga što je u istoj rečenici rečeno, ali se i iz toga može i mora zaključiti da je taj Čakovčanin bio vrstan glazbenik. Sama, naime, profesionalnost sigurno mu tada ne bi osiguravala opstanak u tim vrlo zahtjevnim sredinama. No, nama je mnogo zanimljivije i važnije njegovo umjetničko djelovanje u rodnome gradu prije nego ga je kao „gastarbajter“napustio – niti prvi niti jedini, ali očito prema onoj klasičnoj „nemo propheta in patria“!
U tome pak razdoblju, dugom približno prva dva desetljeća poslije Drugoga svjetskoga rata, Dragec, kako su ga sugrađani zvali, svoju je očito prirođenu žeđ za glazbom te kasnije razvijene sposobnosti i ne besmislene ambicije zadovoljavao najprije kao kavanski klavirist, potom sa sastavom „Veseli vragovi“ i drugima te na kraju, ne napuštajući ono što je bilo prije toga krajnjega, u čakovečkom KUD-u „Naprijed“, pa „Narodnom sveučilištu“ te poznatom „Amaterskom kazalištu“. U svima njima iskazao se ne samo kao vrstan i svestran glazbenik nego i kao uspješan organizator, pa su se dugo pamtile „njegove“ priredbe „Djeca vam pjevaju“, „Čakovec Čakovcu“ i druge.
Posebno mjesto u njegovoj glazbeničkoj karijeri pripada stvaranju, tj. skladanju tzv „šlagera“, pjesama lagana i zabavna ugođaja, ali dobre umjetničke kvalitete. Nemoguće je utvrditi kad se počeo time baviti i koliko je toga napravio – jedna novinska zabilješka iz jeseni 1962. godine, kad još nije postigao svoj najveći uspjeh, spominje „17 šlagera i dvije operete“. Čini se da je njegovo „zlatno doba“ za to došlo kad je zapazio muzikalnost stihova svoje sugrađanke prof. Ljubice Duić. Skladao je četrnaest njezinih pjesama, među njima „Čakovec moj dragi“ koja je poslije izvrsne praizvedbe glasom Ane Štefok 18 travnja 1964. bila smatrana himnom toga grada.
Vrhunac svojega skladateljskoga uspjeha postigao je 1963. godine na poznatom festivalu zabavne glazbe „Zagrebfest 63“. „Od 380 [!!] kompozicija, koliko ih je stiglo na natječaj,“ pisale su novine, „žiri je odabrao 30 koje će se u proljeće izvoditi na zagrebačkom festivalu lake muzike.“ Među njima su čak dvije našega Drageca i to „Elegija“ na tekst Ljubice Duić, koju će pjevati Dušan Jakšić i Anica Zubović, te romansa „Sjene pod zvjezdama“ po libretu poznate šansonjerke Hede Piliš i u interpretaciji Ljiljane Petrović i Dušana Jakšića. „Sjene“ su u posljednji čas bile zamijenjene nekom drugom pjesmom drugog autora, a za „Elegiju“, skladanu u duhu međimurskog narodnog melosa, javno se oglasio Milivoj Slaviček: „Ako hoćemo postati kakvim-takvim faktorom u zabavnoj glazbi Evrope i svijeta – ako želimo na tom polju nešto značit i biti zanimljivi inozemstvu i nama samima – onda treba da se oslonimo na naše vlastito melodijsko bogatstvo“ – što je u toj zgodi bilo propušteno. Tvorci „Elegije“ ipak su dobili zadovoljštinu: sljedeće godine objavila ju je bečka tvrtka „Weltmusik“, pa je tako ipak otišla i u širok svijet!!
Za Grabara se zna da je, još mlad, skladao i dvije operete, dosad jedine „međimurske“, od kojih je jedna potpuno nepoznata, a „Elvira“ je, poslije pet izvođenja u Čakovcu, Varaždinu i Lendavi, navodno također potpuno nepovratno izgubljena. Vinko Lisjak u svojoj knjizi „Izvorišta i tokovi“ malo se bavi tim čakovečkim „kulturnjakom“ – začudo i za razliku od nekih drugih, ali mu stiže zamjerati što se potpisuje „Dragan“!! – spasio je od zaborava samo plakat iz kojega se vidi popis „lica“ u opereti i izvođača, tj. nositelja pojedinih uloga i da je predstavi „početak točno u 20 sati“ ali ne i kojega dana, mjeseca i godine!! Stoga i on samo nagađa da je to bilo „prema nekim podacima 20. prosinca 1951., a prema drugima čak 1954.“.

P.S. Traganje za „Elvirom“ isplatilo se: Grabarov desetak i više godina mlađi kolega po sviranju u različitim sastavima Milivoj Režek, ni ne znajući za to - već dobrih pola stoljeća čuva čitav izvadak iz partiture za orkestar (nažalost samo) za jednu dionicu, vjerojatno pisan skladateljevom rukom. Razumije se, to nije dovoljno za rekonstrukciju čitave partiture, a još manje čitave operete, ali se, zahvaljujući pojedinim oznakama, može utvrditi struktura njezinoga glazbenoga dijela.
O tome jednom drugom zgodom, a u međuvremenu pitanje nekadašnjim Grabarovim kolegama, „pajdašima“ i suradnicima – vjerojatnije njihovim potomcima i nasljednicima: – jeste li sigurni da nemate ništa od toga i takvoga? A ako imate ili nađete nešto takvo, i u vašem je interesu, javite se!!