Duša međimurske zemlje na platnu

U povodu 24. travnja, kada se 1891. u Čakovcu rodio slikar Ladislav Kralj Međimurec, listam monografiju Priske Kulčar o tome slavnom međimurskom zaslužniku. Najprije o knjizi. I sada, nakon vremenskog odmaka – knjiga je objavljena 1989. – čini mi se da je to jedan od ponajboljih monografskih ostvaraja na ovim našim prostorima, što najprije grafičkom obradom a što sadržajem, predstavljanjem „glavnoga lika“. Draga mi gimnazijska profesorica iskazala se, eto, osim kistom, i perom, premda ponešto „stručnije naoštrenim“ (pa knjigu prosječni čitatelj teže može listati). Obilje i podataka i ocjena i izvrstnih likovnih reprodukcija; reprezentativno, raskošno, edukativno.
U ovoj me prigodi u toj knjizi, dašto, i u drugim konzultiranim izvorima zanima dvoje: Ladislav Kralj u zavičaju i njegova umjetnička, slikarska interpretacija toga zavičaja.
U negdašnjoj Priločkoj ulici, današnjoj Boškovićevoj – preko puta zgrade Međimurske županije (danas je tamo muzejska Memorijalna zbirka Ladislava Kralja Međimurca) – rodio se Ladislav kao najmlađe, četvrto dijete. Otac mu pri Feštetiću bijaše obrtnik – čižmar, sedlar, tapetar, kolar i kovač, a majka, kućanica, rođena Mekovec. U skladu s onodobnom grafijom otac se potpisivao kao Krall, pa Kraly te tako u Matičnoj knjizi čakovečke narodne škole (danas 1.osnovna škola) piše da je u 1. razred uveden Krály Lászlo, „sin kolara, rimokatolik, hrvatskoga materinskoga jezika, varijabilne marljivosti, dobro ovladanoga gradiva i na mađarskom i na hrvatskokajkavskom jeziku. Za računanje nema smisla, taj nesmisao će se u trećem razredu proširiti i na vjeronauk. Za cijeli život. Matematika će ga interesirati samo kao slikarska proporcija, a crkvene stvari kao estetika i likovna produhovljenost u djelima koje ih označuju“(Kulčar). U nižim razredima nije bio predmet crtanje, ali je mali se Laci već u 2. razredu isticao u kaligrafiji a u četvrtom je jedan njegov likovni rad ocijenjen odličnim. Inače, dječak je bio živahan, ali zatvoren, čuvao bi za sebe ili bi svoje misli zapisivao. Zanimljiv je podatak o vezi obitelji Kralj s obitelji Štolcer: prekrasno izrezbarena vrata, koja i danas krase Memorijalni muzej, načinio je Stanislav Štolcer, stric Josipov, čija je obitelj bila bliska s Kraljevima.
Nakon gimnazije u Ostrogonu, gdje je privatno učio crtanje i slikanje, 1910. upisao je Likovnu akademiju u Budimpešti. No, već dvije godine potom unovačen je, te kad je počeo 1.svjetski rat i mobiliziran. Ubrzo, 1914., biva, ranjen bajunetom u prsa u bitci kod Rave Ruske; lokalitet je u Galiciji, što znači da je mladi Ladislav bio sudionikom žestokog okršaja ruske i austro-ugarske vojske (na ruskoj strani poginulo je ili ranjeno bilo 230.000 a na austro-ugarskoj čak 326.000 nesretnika– kakvo li je to bilo klanje!) . Nakon što je prizdravio, bio je tumač u vojsci. Kad se 1918. vratio doma, odmah se latio crtanja te se već 1920., 14. listopada, predstavio u Čakovcu prvom izložbom. Nažalost, kulturna klima u to vrijem bijaše više no jadna te se vijest o izložbi u „Međimurskim novinama“ pojavila uz nogometni susret čakovečke Češke i varaždinske Veške. Bilješka je ovako bila sročena: „Međimurski sin g.Ladislav Krall je priredio u vatrogasnom domu prijateljsku izložbu svojih slika. Njegovi radovi pokazuju veliki talent, pa bi mu trebalo omogućiti da svoju veliku umjetničku sposobnost uzmogne pokazati na korist lijepe umjetnosti i ponos našega Međimurja! Mladom umjetniku iskreno čestitamo!“
Kralj se – ponukan i težnjom da probudi svoj grad i kraj iz mrtvila – druži s predstavnicima poznatog čakovečkog kulturnog kruga, na čelu s dr. I.Novakom – ali isto tako i Varaždincima: Filićem, Režekom i Milkovićem. Novakovom zaslugom Kralj 1921. upisuje likovnu akademiju u Beču. Kad se vratio, u rodnom gradu nije mogao naći sigurnu egzistenciju, od izrada plakata nije se moglo živjeti te Kralj najprije radi kao profesor najprije u Karlovcu pa N.Gradiški, a 1928. dolazi u varaždinsku Gimnaziju. Tamo radi putujući svakodnevno vlakom iz Čakovca. Za rata ženi se Slavkom Knežević, učiteljicom koju su Mađari protjerali pa se zaposlila u varaždinskom Vidovcu a bračni se par nastanio u Patačićevoj kuriji u Krkancu. Nakon rata Kralj se zauvijek vraća u zavičaj, stvarajući u „sjeni maloga grada“. Doživio je samo jednu (!) samostalnu izložbu, 1966. u Čakovcu, pod znakovitim nazivom „Međimurska zemlja“. Tek pod konac života slijedi priznanje u zavičaju kad mu 1971. dodjeljuju nagradu „Oslobođenje Međimurja“ za „primjeran i požrtvovan rad“. Umire 1976., iste godine udovica Slavka daruje Općini kuću, uz uvjet da se uredi kao memorijalni muzej, što se nasreću i ostvarilo.
Što je nama Međimurcima danas Kralj, ili što bi nam trebao biti? Ono što je danas nama Žganec za narodnu popijevku, Štolcer Slavenski (Vrhovski, Magdalenić…) u glazbi, Pavić (Kos, Sokač…) u književnoj riječi, to je Kralj u likovnoj umjetnosti. Za njega je slikarstvo bila strast, ali je ta slikarska strast u prvom redu nalazila svoju „umjetničku zadovoljštinu“ u njegovom zavičaju.Vječna je istina, kad god je riječ o odnosu zavičaja i umjetnosti, to dvoje najčešće ide „ruku po ruku“ i da upravo to daje estetsku vrijednost. Kralj je kak dečec imao prigodu promatrati ljude sa sela koji bi dolazili u Grad na sajam ili u crkvu, skicirao bi suputnike na cugu za Varaždin i likovno interpretirao međimurske krajolike a osobito zemlju. „Njegova platna svjedočanstvo su o pjesničkom zanosu naspram zemlji, (…) o težnji da se otkrije epiderma zemljine kore i zato Kraljeva platna nisu preslikavanje pejsaža (…) nego neumorna težnja za bitnim supstancijalnim silnicama toga pejsaža“ (Bartolić). Pa ako Pavić pjeva u Zemlici našoj:
Kruto si trda, škrta, ti jadna,
zemlica gola, voska i gladna…,
to je onda isto, jedan se toj hraniteljici obraća perom drugi kistom. Počevši kao impresionist, nastavivši u ekspresionizmu a završivši u apstraktnoj formi, Ladislav Kralj je svojim grafikama i pastelima, a poglavito akvarelima i uljima na platnu utisnuo ovu međimursku zemlju na sliku, preselio njenu, boju i obrise, njenu ljepotu i žuljeve. Lirizam, mekoća, iznad svega zavičajna toplina, sve to zrači iz svega što nam je Kralj ostavio. Odatle i znakoviti nazivi njegovih radova: Češljanje (majka češlja djevojčicu iz gornjeg međimurskog kraja u narodnoj nošnji), Pilar, Stari škedenj, Vapnari, Planjki, Međimurska lesa, Ciganica, Komušanje, Vrbe kraj Mure, Mlinari na Muri, Ciglana, Šenkovec, Križovec, Štrigova, Nedelišće, posebice Mapa Čakovec (grad Zrinskih, crkva sv.Nikole, Čakovečki trg…),a posebice pak jedna od najljepših, Međimurka – najdražih mi zato što je to toliko toplo: ženica živih, pažljivih očiju, s belim ropcom i košarom u krilu, s obučenom bajkom… tako je mogao uljem na platnu naslikati samo čovjek koji je osim slikarskog dara imao i veliko srce za svoj rodni kraj. Zar je onda slučajno što si je, za razliku od drugih, uz ime dao pridjevak Međimurec?

P.S. Jednu sam mlađu osobu, studenticu pitao zna li tko je Ladislav Kralj? –Mislite on Međimurski? To je bil nekši pisac, zmislim se da smo školom išli glet de je živel…