Glazbeni metodičar "prve A-klase"

Stota obljetnica rođenja i, nažalost, trideseta obljetnica smrti Jože Požgaja nezaobilazna je prigoda da ga se ponovno sjetimo - možda i nešto više nego se to čini inače. Rođen je, naime, bio 16. ožujka 1914. u čakovečkoj čizmarskoj obitelji kojoj je otac Đuro poginuo na ruskom bojištu u Prvom svjetskom ratu, pa je majka Katarina rođ. Megla sama „na noge zdigla“ četvero djece. Ipak je poslijeratna sredina, u kojoj je odrastao, vrlo rano budila u njemu smisao, ljubav i želju za glazbom, pa kad je završio „pučku“ i potom „građansku“ školu, već je u njoj, u glazbi, „bil kak doma“. Bio je, naime, opće poznat kao dobar pjevač i svirač više instrumenata i zato su ga mjesni „bandisti“ znali zvati upomoć kad im je netko nedostajao. On pak, navodno, a bilo bi čudno da nije bilo tako, „ni se dal dugo trucati“.
U skromnim obiteljskim mogućnostima nije se moglo pomišljati na nešto drugo i više, pa je takav Joža poslije građanske škole ušao u izvanredno ugodnu glazbenu atmosferu koju je na čakovečkoj „preparandiji“ stvarao i podržavao iskusan profesor Janko Slogar, popularan gospodin u pravom smislu te riječi već pred „penzijom“. Uz njegovu brigu i vodstvo ubrzo je i Joža pokazao svestranost i dubinu svojih glazbenih sposobnosti i zanimanja tako da je od pjevača i svirača uskoro „dotjerao“ do samostalnog i pravog dirigenta školskog zbora i orkestra.
S takvim glazbenim znanjem, kulturom i praksom, a i toplom preporukom profesora Slogara, poslije „mature“ Joža je bez mnogo razmišljanja, a i bez mnogo problema, otišao na Muzičku akademiju u Zagrebu. Bez problema bio je upis, a sve „ostalo“ rješavao je„inštrukcijama“ i svirajući po crkvama. Formalno je studirao „orgulje“ kod poznatih „orguljaša“ Franje i Čedomila Dugana te Franje Lučića, ali su predmet i predavanja profesora Zlatka Grgoševića o metodici glazbene nastave izazvala njegovo posebno zanimanje i potakla ga da se konačno opredijeli za pedagošku sastavnicu glazbe. Čak je (1939.) i diplomirao zapaženom radnjom „Suvremene metode muzičkog odgoja“!
Odmah potom počeo je raditi na Učiteljskoj školi u Čakovcu sa željom da nastavi tradicije prof. Slogara i da ih proširi na gradsku sredinu. Zato je pored školskih obveza osnovao i vodio u gradu Hrvatsko pjevačko društvo „Zrinski“ s mješovitim pjevačkim zborom od osamdeset pjevača i dječjom zbornom školom, a usporedno je radio i na Muzičkoj školi u Varaždinu. Uspješno djelovanje prekinula mu je teška bolest zbog koje ga je rat 1941. godine zatekao u lječilištu, a mađarska okupacija onemogućila mu povratak u Čakovec. Zato je ratne godine proveo u Zagrebu i tamo, na prijedlog „njegova“ prof. Grgoševića, preuzeo katedru metodike na Konzervatoriju.
Po završetku rata i okupacije vratio se –ili bio vraćen?? – u svoj rodni kraj i to „na osnovnu školu u Sv. Jurju n/Bregu, kotara Čakovec“. Teško je, naime, vjerovati da je Joža, već sa sedam godina profesorske prakse čak i na fakultetu (!), „po vlastitoj želji“ - kako nalazim zapisano! - kao „svršeni učenik učiteljske škole“ (!) bio postavljen „privremenim učiteljem“ kojemu „pripadaju prinadležnosti (plaća – V. K.) činovničkog pripravnika“ tj. učitelja početnika!! Postoji, naime, dokaz da je to i tako „Ministarstvo prosvjete uz suglasnost Predsjedništva narodne vlade Hrvatske odlučilo“! Uostalom, ta njegova „želja“ kratko je trajala jer je već na proljeće 1946. bio na gimnaziji u Čakovcu, a zbog lošega zdravlja i to je ubrzo zamijenio dužnošću referenta za kulturu i umjetnost u gradskoj upravi. No, i to samo privremeno jer se vratio glazbi i njenoj metodici. Tako je od 1950. godine bio direktor Muzičke škole u Rijeci, od 1961. prosvjetni savjetnik u Zavodu za unapređivanje osnovnog obrazovanja u Zagrebu, a od 1967. do umirovljenja 1978. ponovno docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Već iz iznijetoga vidi se da životni i radni vijek Jože Požgaja posebno obilježava metodika glazbenog odgoja. Od svoje „diplome“ do mirovine intenzivno se bavio njom, a svoje teoretske postavke i praktična iskustva objavio je u čitavom nizu knjiga, rasprava i članaka te iznio u brojnim predavanjima i izlaganjima na stručnim seminarima, savjetovanjima održavanima od pojedinih škola do međunarodnoga kongresa glazbenih pedagoga u Moskvi (1970.). U nizu svega toga posebno se ističu „Metodika muzičke nastave“ izdana u Čakovcu (1950.) i „Metodika glazbenog odgoja u osnovnoj školi“ (1975.) s proširenim i dopunjenim posmrtnim izdanjem (1986.). Za tu je uvaženi profesor Milo Cipra rekao da „s ponosom može zauzeti mjesto u društvu srodnih publikacija u svijetu, a bit će od golema značenja u našim naporima oko napretka naše glazbene kulture i pedagogije“. Sve je to puno Jožinih zrelih razmišljanja, provjerenih spoznaja i sigurnih zaključaka, a vrijednost im potvrđuju i različita brojna priznanja koja je još živ primio.
Iako su ga zdravlje i radne obveze silile da živi i djeluje izvan Međimurja, ostao mu je vjeran za svih sedam desetljeća svog života. Očit je i simpatičan znak toga: do zadnjega časa zadržao je oblik imena kakvim su ga zvali u roditeljskom domu i na čakovečkoj ulici - Joža. Svojevrstan povratak u tu međimursku sredinu znači i poklon vlastite stručne arhive Knjižnici i čitaonici u Čakovcu. Neka mu se takvomu čuva trajna i zahvalna uspomena!

P.S. Koliko se sjećam, na temelju više razgovora s njim, bio je o njegovoj sedamdesetoj obljetnici života napisan i u ovdašnjim novinama objavljen poveći članak o njemu. No, dok je pisac toga članka začuđen očekivao reakciju - Joža je, naime, bio vrlo pedantan i fin, pravi gospodin u najboljem smisli te riječi, pa ne bi propustio ni zahvaliti ni rećisvoje primjedbe - do njega (pisca) došla je vijest da je Joža 2. travnja 1984.,samo dva tjedna poslije jubilarnoga rođendana, umro. Utoliko više vrijedi sjetiti se i te njegove obljetnice.