GORIČANSKA REPUBLIKA

Čitatelj će mi možebitno prigovoriti da odveć posižem za uželokalnim temama koje, k tome, ne spadaju u ovu rubriku. Biti će u pravu, no objasnio bih motiv: u mome rodnom mjestu Goričanska republika, dakle pokušaj samostalno uređene vlasti, koja je stvorena 2.studenog 1918. (a trajala je do 14. studenog) svojim značenjem daleko nadmašuje lokalne okvire – i ne samo toga doba – ona je bila i uvod u krvavi međimurski studeni 1918. Ali i znatno više: ona bijaše transparentni znak svijesti jednoga sela a potom i svega Međimurja, njegove iskonske težnje za slobodom. ( O toj 1918. izvrstnu je knjigu napisao dugodišnji, neumorni kolumnist ovoga tjednika Vladimir Kapun pod naslovom Međimurje 1918. još tamo 1982.godine !).
Dakle, 1914. „rat je ujahao“, što bi rekao Krleža, i u Međimurje. Svi muški, mladi i zdravi bili su mobilizirani da ratuju tamo negdje u Karpatima ili na talijanskom frontu za tuđe interese. Što je mogao međimurski čovjek nego reagirati (registrirati) svojom omiljenom popijevkom, kako je to u Čudaj nas je bilo v Kralevci pre cugu, gdje je sak z med nami imel misel drugu. To su bili ti izuzetno dramatični rastanci nakon kojih ih je čekalo:

Da v Kanižu varoš smo se dopeljali,
mladi oficeri željno nas čekali.
Z magazina opravu smo sfasovali,
major s oberstrom polek jesu stali.
Tam su nam dali pušku i baj’netu,
ž njom se naj borimo po širokom svetu.
Sto i dvajsti oštri v borđu nametali,
s kema su nas na rusku granicu poslali.
Briga oko obrade zemlje spala je na žene, starce i djecu. Život je zamro, te je –ilustracije radi – u Goričanu broj sklopljenih brakova do 1914. bio 37,2 godišnje a od 1915. do 1918. 12,75 (postotak se u većem broju odnosi na one malobrojne koji su se vratili s fronta, često kao invalidi). Uskoro su zaredale i rekvizicije (prisilno oduzimanje imetka) te je tadašnji gorčenski župnik Kenđelić u Spomenici zapisao: „Ove godine 1917. rekvirirali su nam žito za vojsku 2 put. Zadnji put ostavili su vsaki na 1 mjesec 4 kile, a preostalo su sve oduzeli. Ne ostaviše na živad i svinje ništa. Da si nismo priskrbili nešto, bili bi od gladi poginuli. Rekvirirali su zvone za ratne svrhe (za lijevanje topova, op.), samo je jedan i to srednji ostao. Sad će nam oduzeti još i orgulje. Ove godine preti nam glad, jer kiše nije bilo sve od 16. aprila do 20. juna. Užasna suša“.
Nezadovoljstvo je bilo pojačano dvjema činjenicama. Dio Gorčencov radio je u tuđini, osobito u „Viner Nojštatu“ (Wiener Neustadt-Bečki Novigrad) i odanle donosio vijesti o velikim isporukama oružja na front, a drugo, povratnici iz toga fronta, najčešće invalidi, bili su ogorčeni ratnom „makljažom“ što su je sami doživjeli . Nezadovoljstvo je kulminiralo upravo 2.studenog, na Dušni dan, kad su mještani pohodili grobove svojih mrtvih i poginulih. Molitve su se ubrzo pretvorile u psovke i ljudi su se skupili ispred kuća mjesnih trgovaca, silom otvorili skladišta, uništili arhivu i skinuli sliku cara i kralja. Prestrašeni vlasnici pobjegli su D.Kraljevec i odatle se u večernjim satima vratili sa skupinom mađarskih vojnika. Skupinu nezadovoljnika rastjerali su i pritom ustrijelili Franju Tisaja, koji se zapravo u noćnim satima vraćao s varestovanja; da je tragično skončao svjedoči opaska iz Matice umrlih župe Goričan: „Ubijen iz puške 3.studenog prigodom bune“. Upravo taj događaj potaknuo je mještane da formiraju narodnu stražu; članovi su obavljali svoje svakodnevne poslove, dežurali su prema rasporedu a bili su naoružani oružjem s bojišta. U tom potezu samozaštite mještani su išli i dalje: ustrojili su „unutrašnju upravu i uredili samostalnu vlast u mjestu. Ona je raskinula s dotadašnjim državnim i društvenim sistemom i proglasila Goričan samostalnom republikom“! (Kapun). Vlast je funkcionirala dobro, pazeći na mir u mjestu, ali su se njezini nositelji odlučili na još jedan velik potez – od općinskih vlasti u Letini zahtijevali su da im se predaju gorice na lijevoj obali Mure, na mađerskoj strani! Zahtjev je, prema pisanju tadašnjih mađarskih novina, bio sročen ultimativno jer ako mu ne bude udovoljeno bit će ostvaren oružanom silom!
Bio je to potez bez presedana, koji je najbolje oslikao tadašnje burno stanje u Međimurju. Jasno, vlast nije mogla ostati mirna, premda se niti jedna postrojba nije usudila ući u selo. Tek 14. studenog veća skupina vojnika, kojoj je zapovijedao Béla Vajda, priločki odvjetnik, ušla je u selo. Ušla je iznenadivši „republikance“ jer se iz pravca Kotoribe drezinom dovezla do vahte (=željeznička stražarnica, najčešće na križanju ceste i pruge, ovdje je to na cesti Goričan-Hemuševec), iskrcala se i mjestu prišla s njegove južne strane. Stradao je stražar Vid Gašparić, a nastrijeljen je bio Đuro Horvat, koji je umro tek 1939. (u Matici umrlih zapisano je: „Umro od strijelne rane“).
No, stanje se u selu nije time smirilo. Naime, zbog prijetnje da će Gorčenci svoje posjede u Mađarskoj uzeti silom – a to su mogli jer su imali „ekrazit, ručne granate i municiju u velikim količinama“, prema pisanju mađarskih novina – vlasti u Letini zatražile su pomoć vojne posade u Kotoribi. Zato je 16. studenog ušla oveća skupina vojnika u selo, pod vodstvom mađarskog natporučnika Magyara Imbre i čakovečkog zastavnika Sterna. Tek što su ušli u selo doživjeli su „vatreni doček“ sa selskih krovova: jedan je vojnik bio ubijen a trojica ranjena. Vonjici su upali u jednu od tih kuća, uhvatili su Đuru Betija a ostali su pobjegli. (U nemirima tih dana stradao je još Tomo Lukovnjak .).
Tako je 16.studenog Goričanska republika prestala postojati. Mađarski vojnici ostali su u selu do dolaska hrvatskih četa. Nakon tri dana Vajdu je u zapovijedanju zamijenio natporučnik Lendvay iz V.Kaniže; vojnici, koji su ostali do dolaska hrvatskih četa na Badnjak, pljačkali su i otimali mještanima jer im opskrba nije bila gotovo nikakva budući da je Monarhija bila pred konačnim slomom.
Premda je Goričanska republika trajala razmjerno kratko – od 2. do 14.(16.) studenog - ona je po svojim htijenjima i dosezima iznimno važna činjenica. Pokazala da naš čovjek, naši stari jape nisu bili nekakvi kumeki koji su „samo za tujca vojevali i krv prolevali“, ili pak su bili samo prignjeni nad motiku i lopatu nego da su i digli glavu! Goričanska republika i krvavi međimurski studeni 1918. potvrdili su da ovaj naš čovjek med dvemi vodami jest doduše sjetna, melankolična duša – jer kako bi inače, tko bi inače ispjevao toliko i takvih prekasnih popijevki – nego da je čovjek i tvrde šake i hrabra srca, da zna ustati u obranu svoga dostojanstva i svoga grunta, sela i zavičaja. (Nisu li to još jednom potvrdili njegovi unuci i praunuci oslobodivši Međimurje 1991?). Zato je Goričanska republika izniman događaj za Međimursku županiju a osobito pak za povijest samoga Goričana.

P.S. Nedavno mi je jedan postariji mještanin Goričana posvjedočio da mu je njegov japa, sad već pokojni, rekao: -Žav mi je bilo dok su nam zeli zvone, ali sam itak biv srečen jerbo smo mi meli svoju republiku!