Kolumne 12.11.2009. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:35.

Kako sam iznevjerio nacionalne interese

GOST KOMENTATOR

Eto, nije prošao nijedan cijeli dan od glasovanja u Saboru kojim je Jadranka Kosor dobila suglasnost za potpis sporazuma o arbitraži sa Slovenijom, a već smo, mi koji smo glasovali protiv, proglašeni nacionalnim izdajicama. Točnije, optuženi smo da smo iznevjerili nacionalne interese.
Tako barem prošli utorak piše Mladen Pleše u Jutarnjem. Što nam Pleše stavlja na teret?
Iznevjerili smo nacionalne interese, stranačke probitke nismo podredili nacionalnim interesima, nismo razumjeli da bez popuštanja i kompromisa nema dogovora, nismo razumjeli da se sporazum primjenjuje tek NAKON ulaska Hrvatske u EU, iskazali smo a priori sumnju da će arbitri arbitrirati potiv Hrvatske i zamjera nam neshvatljivo nepovjerenje prema organizaciji u koju želimo ući.
S obzirom da nas devetoricu (a ne osmoricu, kako je službeno objavljeno) koji smo glasovali protiv, kao ni onih 45 suzdražanih, ne spaja zajednička organizacija – stranka, s obzirom da nismo imali prethodni dogovor o načinu glasovanja i - ono najvažnije, razlozi ili argumenti protivljenja sporazumu su nam različiti, na ove besmislene optužbe odgovaram samo u svoje ime.
Koje smo to nacionalne interese iznevjerili? Zar je JEDINI nacionalni interes Hrvatske ući u EU? Tko je taj jedini interes definirao? U čije ime? Ovim sporazumom Sabor dio svojih suverenih ovlasti izvedenih iz Ustava prenosi na međunarodnu oraganizaciju i prije ulaska u EU. Zar to u suverenoj državi nije pitanje za odlučivanje na referendumu?
Ako će Arbitražni sud odlučivati o UTVRĐIVANJU granica između Slovenije i Hrvatske, znači li to da granica ne postoji? Da je Badinterova komisija pogriješila? Ili granica postoji, a spor je u točnoj lokaciji granične crte? Radimo li ovim pristankom na Arbitražni ad hoc sud, umjesto na međunarodna sudišta u Haagu ili Hamburgu, presedan koji će sutra koristiti Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, s kojima također imamo spor o točnim lokacijama graničnih crta? Je li nacionalni interes da u svim tim sporovima pristajemo na arbitriranje ad hoc sudova ili je ipak nacionalni interes, s pozivom na međunarodno pravo da te sporove rješavaju redovni sudovi u Haagu i Hamburgu?
Pleše me dalje poučava da je dogovor moguć samo popuštanjem i kompromisom. U čemu je Slovenija popustila? Čega se ona odrekla? Da nas više neće ucjenjivati u postupku pregovora o ulasku u EU !? Ali ne i u postupku ratifikacije pristupnog ugovora Hrvatske u EU!
I poptuno KRIVO piše da se sporazum primjenjuje tek ulaskom Hrvatske u EU. Ne, sporazum predviđa da svi procesni rokovi teku od dana potpisa ugovora o pristupanju RH u EU. Nakon toga ide postupak ratifikacije ugovora u svih 27 članica. A to može trajati... toliko dugo koliko će Slovenija htjeti.
Zamjera nam se i sumnja u moguće arbitre. A tko su oni? Ima li Hrvatska utjecaj na sastavljanje liste mogućih arbitara? NE! Mi smo suverena država i bez sumnje moramo vjerovati arbitrima za koje ne znamo tko su, poručuje Pleše. Slijepo vjerovanje jedan je od načina kako Hrvatska mora u EU?
A ja sumnjam u one koji su nas prisilili na odricanje od ZERP-a, a istovremeno proglašavaju svoje isključive gospodarske pojase u moru. U one koji koji su dopustili ucjenu Slovenije prema Hrvatskoj. U one koji pojedinim članicama daju izuzetke (Irska, Češka, a od nas traže slijepo vjerovanje.
U cijeloj raspravi dominirao je taj prokleti morski dimnjak koji bi Sloveniju vodio ka međunarodnim vodama u Jadranu. I, naravno da se zaboravilo i na kopnenu granicu. A najduža sporna crta kopnene granice je u našem Međimurju. O tim pretenzijama Slovenije na naš teritorij pisao sam u Međimurju još u travnju 2008.
Od mene se traži da slijepo vjerujem nekome za koga ne znam tko je, da će biti pravedan i suditi samo po međunarodnom pravu. Nakon Prvog svjetskog rata jedna međunarodna komisija boravila je u Međimurju nekoliko mjeseci. Imenovala ih je Mirovna konferencija u Versaillesu, a u njoj su bili po jedan Srbin, Bugarin, Japanac, Englez i Francuz. Oni su odlučivali je li Međimurje dio Hrvatske ili Mađarske. Tada nas je spasio dr. Ivan Novak i naša narodna pjesma. Ovaj arbitražni sud koji će sada odlučivati o granici imat će pet članova. Po jednog daju Hrvatska i Slovenija, a trojicu članova i predsjednika imenuje predsjednik Međunarodnog suda pravde u Haagu, Japanac Hasashi Owada.
Zašto je prijedlog odluke koji je iz Vlade došao u Sabor bio tako šlampavo pripremljen da je Vladimir Šeks kasno popodne morao pisati novu odluku? (To je ono štoje Jadranka Kosor nazvala „amndmanom klubova vladajuće koalicije“ - ako ste gledali prijenos sjednice.) Toliko šlampav da u sebi nije sadržavo čak ni ustavnu ovlast Sabora da o odluci odlučuje. Zašto je premijerka prošli tjedan u četvrtak pokušala brzopoteznim ratom dobiti suglasnost Sabora? Podsjećam: u četvrtak u 18 sati bili su pozvani stranački lideri da daju zeleno svjetlo, u 20 sati trebala je biti izvanredna sjednica Vlade, a Sabor je po tom planu već u petak trebao dati suglasnost za potpis. Tako se brane nacionalni interesi?
U svibnju ove godine i Sanader je došao u Sabor tražiti suglasnost za potpis sličnog sporazuma - to je onaj „Rehn 1“ koji nam je bio predstavljen kao konačno rješenje, kao uzmi ili ostavi. I tada su svi stručnjaci i „stručnjaci“ tvrdili da to moramo prihvatiti, da je to nacionalni interes. Da ćemo prihvaćanjem sporazuma ojačati svoju poziciju, steći prednost pred Slovenijom. I što se dogodilo? Mi smo „uzeli“, a Slovenci „ostavili“. I je li Europska komisija vršila pritisak na Sloveniju? Jesmo li stekli prednost? Je li naša pozicija ojačana? Ne, EU birokrati, ovaj put uz pomoć američke diplomacije, sastavli su novi sporazum. Koji je Slovencima sada prihvatljiv. Nama je bio prihvatljiv i onaj prijedlog. Sada tvrde da nam je prihvatljiv, za nas povoljan i ovaj sporazum. Tko cijeni državu koja prihvaća sve ultimatume, koja svima popušta, koja je uvijek spremna na odricanje da bi došla do kompromisa? I gdje je granica tih kompromisa?
I na kraju, zašto pravo na zaštitu nacionalnih interesa ima samo partitokracija, a ne i demokracija? Zašto se smatra da samo političke stranke znaju definirati i štititi nacionalne interese? A gdje su tu građani? Mislim, gdje je tu referendum? A da, promjenit ćemo i Ustav, tako da će i o ulasku Hrvatske u EU moći odlučiti manjina, ne većina.
Sada sam shvatio da sam nacionalne interese iznevjerio i kada sam glasao protiv ulaska u NATO bez referenduma, da nacionalne interese ugrožavam i zahtjevom da se o ustavnim promjenama raspiše referendum, da ću vjerojatno nacionalne interese opet ugroziti u postupku potvrđivanja ovog sporazuma, nakon što ga Kosor i Pahor potpišu. Ja sam očito osuđen na iznevjeravanje nacionalnih interesa.
Da, i ja mislim da je ulazak Hrvatske u EU od nacionalnog interesa. Ali ne JEDINI, nego JEDAN OD nacionalnih interesa.

P.S.
Kada sam tijekom prijepodnevne rasprave premijerku upitao na temelju kojeg pravnog akta od Sabora traži prethodnu suglasnost za potpis ovog sporazuma, spremno se pozvala na točku 11. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije koju je Sabor donio 1999. godine. No, ostaje enigma zašto je u podnesku koji je uputila Saboru, i njime tražila suglasnost, gospođa Kosor zaboravila navesti tu deklaraciju. Priznajem da za tu deklaraciju nikada nisam čuo, ali sam je, zahvaljujući pomoći INFODOK službe Sabora, dobio u roku od pet minuta. Ona doista obvezuje Vladu da prije potpisa zatraži suglasnost Sabora. Kvaka je u tome što se ta obveza odnosi na ugovor o utvrđivanju graničnih crta na moru i kopnu, a ne na ugovor ili sporazum o arbitraži. No, pozivom na ovu odredbu Deklaracije, svjesno ili ne, gospođa Kosor dala je mišljenje Vlade da i ovaj sporazum ima značaj ugovora o utvrđivanju granice što znači da za njegovu potvrdu, koja tek slijedi nakon potpisa, treba dvotrećinska većina (102) u Saboru. To je potvrdio i predsjednik Sabora Luka Bebić, čime je definitivno pala u vodu teza potpredsjednika Vladimira Šeksa da je dovoljna većina od ukupnog broja zastupnika (77).

Izvor: 2846