GREŠNICIMA U VLASTI NE TREBA OPROST GOSPE OD ANĐELA

Porcijunkulovo je za nama. Vrijeme je svima išlo na ruku s obzirom da se većina sadržaja odvijala na otvorenom ili pod šatorima i platnenim tendama. Estradnjaci su ubrali honorare za svoje gaže. O ukusima ne raspravljam, to je osobna stvar svakog za sebe. Na štandovima se poprilično toga prodalo s ili bez fiskalnih blagajna. Sudionici i organizatori, dakle, mogu biti zadovoljni. Zaista je tih dana Čakovec pohodilo mnoštvo ljudi. No, da ne bude zabune. Nije to bilo samo zbog naveliko spominjanih devedeset i nešto raznovrsnih programa. Grad je za slavlja Gospe od Anđela bio pun i prijašnjih godina, pa i desetljeća, da ne spominjem i stoljeća otkad su franjevci u Čakovcu. Uostalom, bilo je ovo tek 49. organizirano svjetovno Porcijunkulovo. Međimurci naprosto drže do svog najvećeg godišnjeg proščeja koje su slavili i u ona vremena kad to vlastima baš nije bilo po volji.
No, zabavni, rekreacijski, ugostiteljski i drugi komercijalni sadržaji u javnosti i medijima zasjenjuju i u drugi plan stavljaju glavne značajke ovoga blagdana. Pored svetih misa na tri jezika na sam blagdan Gospe od Anđela, što je, zacijelo, svojevrstan kuriozitet, zamalo nigdje se nije spominjao porcijunkulovski oprost od svih vremenitih kazni, koji se može dobiti samo na dan Porcijunkule u župnoj Crkvi sv. Nikole u Čakovcu. Da je to razglašeno poput nastupa mlađahne Jelene Rozge i nekih estradnih zvijezda u poodmaklim godinama, pater Stanko i ostali svećenici morali bi ispovijesti raditi prekovremeno. Zamislite koliko je kandidata s počinjenim teškim grijehom u ovoj zemlji, pa da svi oni dođu u Čakovec izmoliti oprost od vječne kazne. To bi bio novi, dosad nezabilježen oblik sakralnog turizma. Obilato bi se nadmašila brojka od sto tisuća posjetitelja Porcijunkulova, koliko je bilo u planu Turističke zajednice Grada.

Novi oblik sakralnog turizma
Grešnici zasad ne dolaze u našu crkvu jer im umjesto franjevaca grijehe opraštaju drugi. Ne bih sada o onima koji su se „zakonito“ okoristili u pretvorbi i privatizaciji ili su zakonom o aboliciji oslobođeni odgovornosti za počinjene zločine. Ja bih ovom prilikom o onima koji su nas doveli tu gdje jesmo, i to na svim razinama vlasti. Takvih je grešnika iznimno puno, ali im, umjesto svećenika, oprost daju oni koji ih u toj istoj vlasti nasljeđuju! Poslije svakih izbora, svima nam uha pune „kosturima u ormaru“. Te, oni, prethodnici, ostavili nam dugove, neopravdano se zaduživali, ostavili neizvršena jamstva, neprimjereno trošili za reprezentaciju, pogodovali ovom i onom, doveli nas na rub stečaja… Takve objede nižu se u općinama, gradovima, županijama, pa, dakako, i državi. Kriminala, nesavjesnog poslovanja, prekoračenja ovlasti i što ti ja znam čega sve ne - posvuda.
I što nakon toga slijedi? Ništa! To je poruka koju je nedavno javno izrekao ministar financija Slavko Linić. Opravdavajući poteze Vlade RH u vezi davanja u koncesiju autocesta i prodaje nekih državnih tvrtki, iznio je kakvo je teško stanje naslijeđeno od prethodnih vlada zbog loših i pogrešnih odluka. Na izravan upit što će se poduzeti prema onima koji su se tako ponašali, doslovno je rekao – ništa! Tako je i na svim ostalim razinama vlasti. U ovim novinama neprestano čitamo kako se u pojedinim našim općinama nova vodstva čudom čude što su radili oni prije njih. Ako je to točno, ima elemenata kažnjivih djela. No, jeste li igdje čuli da je protiv bilo kojeg pojedinca ili grupe njih itko podnio ikakvu kaznenu prijavu? Niste ni nećete. To je „špranca“ po kojoj funkcioniraju naše vlasti. I ovi novi će ići putem svojih prethodnika i - nikome ništa. Dugovi će se samo povećavati. Sve će to narod platiti! A kad je tako, što će im oprost Gospe od Anđela? Svaka nova vlast oprašta onoj prijašnjoj, koliko god je, doduše, samo retorički, osuđivala.

Nismo se svi mi zaduživali
Što se dugova tiče, najviše me zna razljutiti tvrdnja kako smo ih stvorili svi mi! I to je nedavno izjavio ministar Linić, a i inače se često upotrebljava ta floskula. Dakako da to nije istina. Ni ja, ni vi, dragi čitatelji, nismo sudjelovali u toj raboti, ni u svome mjestu, ni u općini ili gradu, ni Županiji, a ponajmanje u državi. Zadužuju nas naši izabrani predstavnici koji, očito, ne znaju drukčije „poslovati“, već rasprodavati ono što smo naslijedili od svojih očeva i djedova jer ništa novog nisu stvorili, ili zaduženjima za koja znaju da ih oni neće vraćati, već svi mi. U takvoj raboti ja ne pravim razliku između pojedinih razina vlasti jer svi izlaz vide na isti način. Primjerice, da bi došla do novih prihoda, država prodaje autoceste, CO i HPB-e, naša županija izlaz vidi u prodaji zemljišta nekadašnjeg vojnog poligona, a Grad Čakovec također zemljišta za trgovačke centre i stanogradnju. Što će biti kad se sve rasproda, nitko vam ne može dati odgovor. Ovih sadašnjih tada više neće biti.
Na žalost, nema više ni književnika Jože Horvata, pa da i sadašnjim vlastodršcima barem na simboličan način pokaže da nismo svi mi tulci koji ništa ne razumijemo. Osobno sam bio svjedok anegdotalnog reagiranja tog trdog Međimurca na slične objede nekadašnje vlasti kako smo svi odgovorni za državne dugove. Bilo je to za vladavine drugarice Milke Planinc. Joža Horvat izračunao je da na njega i njegovu suprugu Renatu od ukupnog jugoslavenskog duga otpada 2.130 američkih dolara. „Ja ću“ – poručio je predsjednici Saveznog izvršnog vijeća Milki – „platiti svoj i Renatin dio duga, ali odsad se više ni za cent ne zadužujte na moj račun, a da me prije toga ne pitate!“

Umjesto P.S.-a
Ova fotografija mogla bi biti nešto kao in memoriam jednoj polustoljetnoj znamenitosti grada Preloga od koje danas nema više ničeg.
Iako nisam Priločanec, emotivno sam vezan uz speedway koji sam pratio zamalo od njegovih početaka šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa negdje do ulaska u XXI. stoljeće i njegovog kraja. Sa svojom stazom na ondašnjem stadionu Mladosti, koja je prvih godina bila ograđena samo zemljanim nasipom, i ljudima koji su radili na njoj i organizaciji utrka, kao i svojim vozačima, Prelog je upisan u povijest ovog atraktivnog motosporta ne samo u bivšim jugoslavenskim, već i europskim razmjerima.
U početku, tamošnji AMD, a kasnije Speedway klub i cijeli Prelog, živjeli su za taj sport. No, entuzijazam i ljubav, jedino što su imali, ustuknuo je pred komercijalizmom i preloški speedway nestao je. Zanavijeke? Vjerojatno, da!