I DIVOVI PADAJU – I TO ŠUTKE!

No, to ne znači da njihove padove treba prešućivati ili da se na njih ne smije podsjećati – možda (čak i više) one koji su ih (s)rušili. Ipak, ne namjeravam ovdje o njihovu – zapravo njegovu jer u ovome slučaju govorim samo o jednomu od njih – ne kanim, dakle, o njegovu padu, nego, s velikim razlogom, o njegovu nastanku. A razlog je: da je kojim slučajem „živ“, da postoji, mogao bi još ove, 2013., proslaviti svoju devedesetu godišnjicu! Mogao bi, ali… negdašnjega Granera odnosno novijega MTČ-a ili, jednostavnije, Trikotaže više nema, potiho su pali i – ne sjećam se da ih se netko ove godine sjetio.
A sve ima svoj zametak u dolasku prvih članova židovske obitelji Graner u drugoj polovici XIX. stoljeća iz Mađarske u Čakovec i stacionirali se na uglu današnjih ulica kralja Tomislava i Katarine Zrinski. Bavljenje trgovačkim poslovima očito im je dobro išlo, pa su 1912. godine otvorili i ciglanu u Belici. Usprkos ratu, a sigurno ne malo i zahvaljujući njemu te prilikama koje su mu slijedile – među njima ne na posljednjem mjestu, s jedne strane, njihov novčani i imovinski kapital, a s druge strane obilje radne snage u siromašnom i prenapučenom Međimurju, lako su došli na pomisao o nekoj industriji. Naime, poslije Feštetićeva neuspjeha sa šećeranom u Starom gradu sredinom XIX. stoljeća, Neumann je sa svojim „farbarajom“ od 1874. godine pokazivao da se ipak može, pa su odmah poslije Prvog svjetskog rata i oni, Braća Graner, povjerovali u uspjeh.
Tako su, nakon ozbiljna razmišljanja, u Austriji kupili deset već starih strojeva za usko tkanje vrpce i posljednjih mjeseci 1922. godine smjestili ih u nekoliko „šupa“, dotad skladišta trgovačke robe na parcelama koje su vrlo jeftino kupili od trgovišnog poglavarstva Čakovca i na kojima će tek kasnije nastati tvornica u pravom smislu te riječi. Na tim je strojevima, tjeranima strujom iz nedalekoga „paromlina“ – službeno se, naime, zvao, a i bio je „Čakovečki paromlin i munjara, d. d.“ – u ožujku 1923. počela proizvodnja vrpce, tzv. „četveroveznoga kepera“. Prvo tržište bili su mu Granerovi „štacuni“ u Čakovcu i okolici, ali zahvaljujući dobrim poslovnim vezama i vještom trgovačkom putniku brzo se širilo i daleko izvan Međimurja.
Zanimljiv je i ne „bezvezan“ podatak da je buduća tvornica počela djelovati s „četrnaest radnika“, ali se čini da je polovica od njih bila ženskoga spola i iz čakovečkih „predgrađa“. Kakvo pak se značenje „fabriki“ pridavalo, posredno se vidi,na primjer, iz službenih rasprava o otvaranju druge ljekarne u mjestu; kao jedan od razloga za nju navodilo se i „osnivanje industrije vrpce“, čega će posljedica biti i povećanje množenje čakovečkoga stanovništva. Bilo kako bilo, Graneri su s „fabrikom“ pogodili. Već potkraj iste godine proizvodnju su uz vrpce proširili na „gumilastiku“, a zaposlili su i prvoga službenika za vođenje poslovnih knjiga – dotad su to činili sami. Tržište im se naglo proširilo gotovo na čitavu državu, pa su na početku sljedeće godine uveli i drugu smjenu, s nekoliko novonabavljenih strojeva u proizvodnju uveli „žnirance“ i, zbog svega toga, broj zaposlenih povećali na pedesetak, što ni u kojem smislu više nije bila „šala“. Pomišljali su i na proizvodnju trikotaže – već su i kupili strojeve za pletenje vesti! – ali su to odložili za desetak godina i, umjesto toga, povukli su drugi, i te kako ozbiljan i važan potez: nabavili su prvih sedamnaest strojeva za proizvodnju čarapa. Kakav je to bio pogodak, vidi se i po tomu što su već sljedeće, 1925. godine imali više od sto takvih strojeva, a u Čarapariji radilo je još pedesetak novih uglavnom radnica. Razumije se, sve to nikako nije moglo biti u onim prvotnim „šupama“, nego su usporedno bile građene nove zgrade i prostorije – ipak s jednim (ne) malim nedostatkom: Granerima su strojevi koji proizvode bili važniji od „hiža“ koje su „mrtvi kapital“. Zato je njihova „fabrika“ izgledala prilično drukčije nego je bila prikazana na tvorničkom memorandumu kojemu ipak treba priznati: možda je bio njihov san za daleku budućnost?! Teško je to reći jer ju, nažalost, nisu doživjeli – zašto i kako, poznato je. Nadživjela ih je njihova „fabrika“ koja je već u prvim dvjema-trima ovdje ukratko prikazanim godinama jasno pokazala u kakvog će se proizvodnog diva razviti, pogotovo u drugoj polovici svojega opstanka.
A onda – kad su mu obećavali i najavljivali bolje i ljepše dane – iznenada mu je ponestalo životne snage i on je klonuo. Tiho i šutke, gotovo jednako tako kako se i pojavio – bez novinske vijesti za čakovečku i međimursku javnost! Kao da to i nije bio događaj!

P.S. Ako još dobro pamtim iz svojih osnovnoškolskih dana – one kasnije ne računam – u našem jeziku riječ „hvala“ oduvijek je imenica ženskoga roda, kako to bilježe svi rječnici za koje znam. Zato i sve promjenjive riječi (pridjevi, zamjenice i brojevi) u službi njenog atributa moraju se s njom slagati u rodu, broju i padežu. Prema tomu, otkad se za nju zna, „hvala“ može biti npr. lijepa i nelijepa odnosno ružna, velika i mala, moja i naša, prva i posljednja, i tako dalje, a nikako „lijepo“ ili „veliko“ itd. – najmanje pak „puno“(!?) – kao što ni osoba, koja ne misli i tako govori na ono što govori, nije ni „lijepo“ ni „veliko“, nego je samo lijepa, velika, dobra, pametna i sl. (Ispričavam se ako ipak ili možda nije takva!) Razumije se, s moje strane najljepša hvala onima koje ne treba na to upozoravati!