I obljetnice su čudna stvar

Zahvaljujući čudnoj igri slučaja, prije izmaka ovogodišnjega svibnja, mjeseca inače ne bez razloga smatranoga i nazivanoga najljepšim, premda nas je ovaj iznenadio pravim, kako zimskim tako i ljetnim vremenskim (ne)ugodnostima, te, što je najgore, daleko natprosječnim kišama i nezapamćenim poplavama (nije lijepo reći, ali tako jest: nasreću, podaleko od nas!) - moramo se prisjetiti dvojice naših velikana koji, istina, već poodavno odoše u našu povijest u različito vrijeme (tako različito da se sigurno nisu poznavali) i s različitim zaslugama (tako različitima da ne mogu zmislitti kako se gledaju makar i tamo). Ipak ih u ovoj Sitnici povezuje čudna okolnost (da ne ponavljam riječ slučaj): ispunjavaju im se okrugle obljetnice i rođenja i smrti, pa ne treba tražiti i druge povode za sjećanje.
Stariji od njih bio je rođen u Macincu prije ravnih sto trideset godina - 22. svibnja 1884. - a ako dodam da je umro u Čakovcu prije osamdeset godina 20. veljače 1934. - neki će od čitatelja barem naslutiti, ako ne i odmah znati o kome je riječ. Bio je to jedan od “čakoskih fiškaljušov” koji je u našu povijest ušao po zaslugama za oslobođenje Međimurja 1918. godine od mađarske vlasti i njegovo priključenje tada tek stvorenoj proglašenoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, nešto kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji.
Riječ je, dakle, o poznatom dr. Ivanu Novaku.
O njemu je već više puta i više i u ovoj rubrici), pa su mu životopis i djelatnosti dovoljno poznati, ali i dovoljno važni da budu i ovom zgodom spomenuti.
Kao sin mjesnoga gotioničara, imao je mogućnosti, pa je poslije osnovne škole u Macincu završio i građansku u Čakovcu te započeo gimnaziju u Varaždinu, no, tamo je kod Platzera (ne “Pretzera”!) izučio tiskarstvo i upoznao novinarski posao. To ga je odvelo u Peštu u kojoj je uređivao i izdavao socijalistički usmjerene listove, ali je već 1905. godine bio u Zagrebu i surađivao u više novina i časopisa. Pošto je 1907. godine položio “veliku maturu”, posvetio se studiju prava u Zagrebu, Pragu i Pešti koji je okrunio doktoratom i još prije rata počeo stjecati fiškalsku praksu u Titelu, Novom Sadu i Prelogu.
Ostalo je poznato: već kao maturant u predavanju i brošuri Istina o Medjumurju iznio je plan o oslobođenju svojega rodnoga kraja njegovom kulturnom preobrazbom, ali prije nego je moglo doći do toga, iskoristio je pravi čas i - uspio je. Hvala mu i čast za to!
Mlađi od uvodno spomenute dvojice kao da je u dogovoru s Novakom ili možda, narod bi rekao, njemu f truc, jednostavno zamijenio datume - ne i godine - rođenja i smrti. Upravo se, naime, navršilo dvadeset godina od njegove smrti - umro je u Zagrebu 20. svibnja 1994. (Novak je bio rođen 22. svibnja) - dok mu je devedeseta obljetnica rođenja nezamijećeno prošla prije tri mjeseca; rođen je, naime, bio u obitelji Stjepana Bajsića i Katarine rođ. Pečevski, vjerojatno poslije rata doseljenoj “s Horvatskoga” u čakovečke Martane, 11. veljače 1924. (Novak je umro 20. veljače!)
Ta slučajna podudarnost datuma - ne će, valjda, nitko reći da nije takva, slučajna - nije ni znakovita, ni važna, najmanje pak bitna, ali je zanimljiva i baš to, ta zanimljivost - iskustvo je ne jednom potvrdilo - uvelike pridonosi tomu da se činjenice brže razumiju i čvršće pamte.
A upravo je to dobro i potrebno utoliko više što o tome drugome teško da nešto više znaju i oni koji svakoga dana - nerijetko i više puta! - prolaze mimo ploče, postavljene njemu u spomen i čast na Antunovo prije deset godina na južnom zidu crkve sv. Antuna Padovanskoga u južnom dijelu Čakovca. Napis na njoj, daje prvu i temeljnu informaciju:
“Na području ove župe, u predjelu Martane, rodio se i djetinjstvo proveo svećenik, ugledan profesor i dekan bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, pročelnik Centra za koncilska istraživanje Kršćanske sadašnjosti te znameniti hrvatski teološki i filozofski pisac dr. VJEKOSLAV BAJSIĆ. “
Teško je nama, laicima u tome, o čovjeku koji se bavi takvim poslom - znamenit je hrvatski teološki i filozofski pisac, što mu priznaju i svi naši leksikoni i enciklopedije, a da stručniju i stranu literaturu niti ne diramo - teško je reći nešto više, a nepravedno je ostaviti ga nepoznata. Stoga samo ukratko:
Osnovnu školu završio je u Čakovcu i klasičnu gimnaziju u Zagrebu (1942.), a zatim je studirao filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu, tamo bio zaređen za svećenika (1948.) te, usprkos lošem zdravlju i čestom liječenju, postigao magisterij teologije (1952.) i doktorat filozofije (1961.). Vrativši se 1962. godine u Zagreb, predavao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu filozofske predmete i u tijeku vremena više puta bio i dekan. Kao čovjek koji je II. vatikanski sabor pratio iz neposredne blizine, lako je i uspješno vodio Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informiranje, a rado je bio viđen, slušan ili čitan i u krugovima znanstvenih i ideoloških protivnika jer je znao “nositi se” s njima. Zato su zbog njegove smrti žalili I oni oji se s njim nisu uvijek slagali.

P.S. Bravo, pet zvjezdica, medalja i svako slično priznanje za novinarku koju je nedavno (sasvim opravdano!) zasmetao jedan - “mali poklončić”. Ne znam što je to bilo, ali točno je: poklončić je sam po sebi “malen poklon”, pa mu malenost ne treba tako pojačavati. No, iz ustiju jedne kuharice to nije ni “mačji kašalj” prema “malim poklončićima” (te vrste!!) od nekih vrhova vlasti, politike, znanosti i ostalih moći. A od njih učimo i to!!!