I učitelji su imali - učitelje!

Iz najstarijih povijesnih podataka o ovome kraju nije teško saznati da su Međimurci pismenost te najosnovniju i najpotrebniju – obrazovanost stjecali u župnim, kasnije općinskim, u početku manje ili više neobvezatnim školama u kojima su učitelji bili „školniki“, tj., „kantori“ ili crkveni orguljaši. Nije bez važnosti činjenica da su takvi „školniki“ ovisili o crkvenim vlastima, pa su uglavnom bili i školovani tamo kamo je i župa pripadala, a to je bila biskupija. U našem slučaju poznato je: od XI. stoljeća to je bila Zagrebačka biskupija, od sredine XIX. stoljeća nadbiskupija.
Dosta je vremena proteklo dok je državna vlast opću obrazovanost svojih podanika uočila i shvatila kao svoj vlastiti interes, pa onda i brigu za nju preuzela na sebe. Kad je jednom došlo do toga, naglo se povećavao, ne samo broj škola i „školaraca“, nego i trajanje školovanja, a to je zahtijevalo i nove „školnike“ – nove, ne samo po broju, nego i po stupnju obrazovanja. Problem je u XIX. stoljeću bio riješen osnivanjem „preparandija“, škola na razini viših gimnazijskih razreda za one koji se „pripremaju“ za učitelje.
Možda bi sve to prolazilo mimo nas da se u taj „posao“ nisu uplele državne, od 1861. god. kod nas mađarske vlasti. Najvažnija komponenta toga posla bilo je pomađarivanje ovdašnjega pučanstva – onoga maloga koje tek ulazi u život preko škola. A za to treba učitelja koji također ne nastaju bez škole. I tako je Čakovec 1879. godine dobio prvu pravu srednju školu, onu s „velikom“ maturom! „Preparandija“ je počela u Starome gradu, ali kad ju je grof bez milosti izbacio, bila je 1888. godine na brzinu sagrađena tamo gdje je i danas.
Trajala je ta preparandija više od osam desetljeća, „proizvela“ desetke i stotine učitelja i učiteljica, i onih mađarskih i onih hrvatskih, dok ju nije pregazilo vrijeme, pa je njenu ulogu 1961. godine preuzela Pedagoška akademija, prva viša škola ovdje za nastavnike, kako se zvao „viši stručni kadar“ u prosvjeti. No, ni ona nije bila vječna. Daljnji razvitak svega, pa i školstva, potisnuo je i nju u prošlost, a na njeno mjesto Čakovec je dobio – sveučilište! Istina, samo „u malom“, kao Odsjek Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali – a kamo bismo s nečim još višim?
Ponavljanje ove već više puta ispričane i jednako toliko puta zaboravljane priče potaknula je jedna polustoljetna obljetnica. O njoj prepisujem vijest pod naslovom „Prvi diplomirani studenti Pedagoške akademije“ objavljenu na prvoj stranici novina, i to masnim slovima – kao događaj godine u našem tadašnjem školstvu, što je i bio!
„U nedjelju 15. ožujka [1964. – V. K.] na svečan je način izvršena podjela nastavničkih diploma prvoj generaciji diplomiranih studenata Pedagoške akademije u Čakovcu. Ovoj značajnoj svečanosti prisustvovali su pored diplomiranih studenata i njihove bliže rodbine još i ostali studenti i nastavnici te brojni predstavnici društveno-političkog života naše komune, među kojima IGNAC BEL, sekretar Općinskog komiteta SK, i RUDOLF KERMEK, predsjednik Općinskog odbora SSRN. Ukupno je podijeljeno 28 diploma koje je diplomantima uručio u ime Nastavničkog vijeća profesora Ante Jakovljević, direktor ove ustanove. Od tog broja devet je nastavnika likovnog odgoja, dvanaest geografije-historije, pet matematike-fizike i po jedan iz grupa fizički odgoj i hrvatskosrpski jezik-historija. Ovi studenti upisali su se na Pedagošku akademiju odmah po njezinu otvorenju školske godine 1961./62. u grupi od 156 redovnih i izvanrednih studenata a diplomirali su u jesenskom i zimskom roku ove školske godine. Polovica od njih bili su izvanredni studenti.
Sa diplomiranim kolegama oprostili su se poslije uvodne riječi direktora i svečane podjele diplome [!] njihovi mlađi drugovi. Od strane svečara zahvalili su se studenti Stjepan Grgan i Stjepan Vuković, inače prvi diplomirani student ove ustanove. Oni su posebno istakli napore Nastavničkog vijeća u podavanju stručnog obrazovanja kao i zajednice koja im je omogućila da na ovom mjestu steknu svoje kvalifikacije.“
Koliko znam, neki od tih tadašnjih „diplomanata“ nisu više živi. Onima koji jesu srdačno čestitam i pozivam ih da se jave. Njihova sjećanja na studij rado ću objaviti.

P.S. Ovim povijesnim sitnicama, koje su i mnogo više od toga, treba dodati još jednu, pomalo bizarnu. Kad je zgrada „preparandije“ bila podignuta, na njoj se ispod krova kočio naslov jednako uočljiv kao i sama zgrada „MAGYAR KIRÁLY ÁLLAMI TANITÓKÉPZŐ INTÉZET“ (Mađarski kraljevski državni zavod za obrazovanje učitelja). Poslije 1918. godine bio je zamijenjen drugim: „KRALJEVSKA MUŠKA UČITELJSKA ŠKOLA“ – premda su u nju polazile i djevojke, s vremenom čak i više nego muški – ali je 1941. godine bio vraćen onaj prvotni. Poslije rata (1945.) ponovo je bio skinut, a mjesto njega bile su kod ulaza u zgradu i na ulične stupove postavljane ploče s uočljivim nazivom ustanove. Sadašnji „stanar“ ima, doduše, staklenu ploču sa službenim nazivom koja se s udaljenosti od tridesetak metara gotovo ne primjećuje, a kamoli pročita, tko pak odgonetne što piše na jednomu od uličnih stupova, „zasluži kaj dojde v novine“, kako reče jedan prolaznik. Zato nije čudno što čovjek, stojeći pred impozantnom zgradom, pita gdje je „taj fakultet“!!. A tako malo „fali“ da se „poštimamo“ – Sveučilištem u Čakovcu, bez obzira o kome to ovisi!!