ILIRAC PROTIV MAĐARONA 1:0

Prema podacima koje nalazim u odgovarajućoj literaturi i u koje dosad nisam imao razloga sumnjati, namjeravao sam u ovoj „Sitnici“ podsjetiti na sto tridesetu obljetnicu rođenja čovjeka koji svojim djelovanjem barem u jednom razdoblju svoga života – a ono se poklapa s presudnim događajima u povijesti ovoga kraja – nikako ne zaslužuje zaborav, premda ga je taj već poodavno i uvelike obavio. Riječ je o Jurju Lajtmanu, žilavom i uspješnom borcu za očuvanje međimurskoga hrvatstva kad je ono bilo najjače ugroženo, i vrlo djelotvornom sudioniku svega što se događalo u vezi oslobođenjem Međimurja 24. prosinca 1918. O njemu se u „Međimurskom biografskom leksikonu“, knjizi za kojom će najprije posegnuti svatko koga zanima nešto takvo, pod natuknicom „LAJTMAN, Juraj“ na 106. stranici nalazi sljedeće:
„(Vratišinec 15. travnja 1883. – Prelog 1. svibnja 1960.) svećenik, političar i odvjetnik.
Gimnaziju je završio u Nagykanizsi, a Bogosloviju i kasnije pravne nauke završio je u Zagrebu. Pred I. svjetski rat bio je jedan od najistaknutijih boraca za hrvatski nacionalni preporod Međimuraca. Kao župnik djelovao je najprije u Daruvaru, a potom u Kotoribi. U neposrednu borbu za buđenje hrvatske nacionalne svijesti Lajtman je u Kotoribi ušao socijalnim i gospodarskim programom te osnivanjem pjevačkog zbora i kazališne amaterske družine. Preko njih širio je hrvatske nacionalne ideje i tako došao u otvoreni sukob s mađarskim vlastima. Još 1912. godine zajedno s hrvatskim svećenicima Ivanom Kuharom i Ignacijem Lipnjakom u Zagrebu je izdao molitvenik na hrvatskom jeziku za međimurske Hrvate pod naslovom Jezuš ljubav moja. Aktivno je sudjelovao u burnim događajima u prosincu 1918. godine kada je Međimurje bilo vojnom akcijom priključeno matici zemlji. Nakon formiranja hrvatske vlasti preuzeo je brigu o ustroju hrvatskog školstva u Međimurju.Već tada zajedno s grupom reformama sklonih međimurskih svećenika napušta svećenički poziv i posvećuje se građanskom zanimanju. Dugi niz godina bio je odvjetnik u Prelogu.“
Pisci toga Leksikona kao izvor“ navedenih podataka ne navode jedan dosta kasniji i gotovo doslovce ovomu jednak tekst, ali s drugom godinom rođenja, nego spominju monografiju „skupine autora“ „Prelog“, objavljenu 1995.godine, u kojoj je poglavlje „Preloški portreti – ljudi i sudbine“ napisao dr. Zvonimir Bartolić (o Lajtmanu na str. 159-160). Ipak, u usporedbi s drugim „biografijama“, a i radi utvrđivanja cjelovite povijesne istine, opravdano je navedene podatke ispraviti i dopuniti prema izvornim ispravama ukoliko su sačuvane i dostupne. A prema njima:
U Vratišincu, u obitelji mjesnoga krčmara Mihovila, za Vratišinčare nedvojbeno Miške Lajtmanovoga i Jelene rođ. Zadravec 15. travnja 1882. – dakle, već je lani bila sto trideseta godišnjica – bilo je rođeno peto (posljednje) dijete i drugi sin. Prema tadašnjem običaju odmah je bio kršten i krenuo u život i svijet kao Juraj Lajtman. Možda zato što je ostaloj djeci bio namijenjen ostanak na selu, a valjda i zato što je malomu Đureku i mađarska škola „dobro išla“, svakako pak i zato što je obitelj bila nešto imućnija od drugih u selu pa je to mogla izdržati, mali je pošao na školovanje i u Velikoj Kaniži na „Kraljevskoj velikoj gimnaziji“ završio šest razreda, a ostala dva u „Nadbiskupskom liceju“ u Zagrebu gdje se „podvrgao ispitu zrelosti“, pa mu je 5. srpnja 1902. izdana „svjedodžba zrelosti za polazak sveučilišta“. Na njemu je završio bogosloviju i postavši svećenikom bio je kapelan i župnik u Daruvaru, Prelogu, Draškovcu i Kotoribi, a svoju svećeničku službu završio je poslije Prvoga svjetskoga rata kraćim boravcima najprije u rodnom Vratišincu i zatim u Maji na Banovini nedaleko Topuskoga. Za čitavo to vrijeme intenzivno je surađivao u vjerskim, ali i drugim tiskovinama. Potom se bavio najprije privredom – nekoliko je godina i veliki mlin u Donjem Kraljevcu bio u njegovim rukama – a kad je stekao diplomu Pravnoga fakulteta u Zagrebu, posvetio se odvjetništvu i imao ured u Prelogu.
Ono što u njegovim poznatim biografijama nedostaje ili barem nije dovoljno istaknuto, a ni objektivno ni subjektivno nije nevažno, jesu i dva detalja koji ga čine posebno „posebnim“ u svom vremenu i na ovome prostoru. Poznato je da nije bio jedini svećenik u Međimurju kojega su mađarske vlasti i „ne-vlasti“ smatrale i nazivale „lerskim“ tj. „ilirskim apostolom“ te izdajicom i protivnikom tadašnjega „zakonitoga“ stanja u tome kraju. Protiv rijetkih od njih bile su primjenjivane određene sankcije pa i sudski sporovi; jedan od njih bio je i Lajtmanov kapelan Nikola Švigir – kasnije će biti profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu – koji je u siječnju 1913. bio na sudu oslobođen od optužbe za svoje „ilirsko“ djelovanje. No, Lajtman je bio jedini koji je napravio obrnuto: ne samo da se „oprao“ od svih optužbi protiv sebe nego je i sam tužio svoje „mađaronske“ protivnike i, usprkos svemu, taj spor na mađarskom sudu dobio!! Teško je i zamisliti što je to tada značilo!
No, i Lajtmanu se to „vratilo“: za ponovne „mađarije“ u Međimurju 1941. godine zamalo je završio u jednomu od logora za koje ne treba govoriti kakvi su bili. Da to izbjegne, na vrijeme je izbjegao s obitelji u Nezavisnu Državu Hrvatsku koja ga je prihvatila kao suca na Kotarskom sudu u Ludbregu dok nije i sama propala, a on se vratio u Prelog.
Budući da taj čovjek nema nikakvoga drugoga obilježja osim skromnog napisa na grobu, neka mu to bude na spomen o sto tridesetoj, sad već, i prvoj (!!) obljetnici rođenja!

P.S. Prekjučerašnji izbori – kojima smo se veselili jer najavljuju i na svoj način potvrđuju ono što će se (zasad ipak još samo navodno) uskoro dogoditi izabranoj dvanaestorici o kojoj, dok ovo pišem, razumije se, nikakvoga pojma nemam, niti mogu imati – po svom značenju i važnosti nikako nisu sitnica, ali po mnogočemu ušli su i u povijest Međimurja. Samo u tome smislu registriram ih i ovdje. O svemu ostalom svijet već zna sve, a uskoro će, kako to obično biva, znati i – više!