Kolumne 11.04.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:42.

Jedan od znamenitih i zaslužnih!

Nedavni „ozbiljan“ razgovor s nekolicinom ljudi, navodno poluslužbenih posjetitelja ovoga kraja i „njegovih metropola“ - spominjali su ih osim Čakovca čak još tri! - također navodno vrlo zainteresiranih za prošlost ilitiga povijest ovoga kraja, ali, također navodno, već i „dobro upoznatih“ s njom, potiče među ove sitnice ponovo uvrstiti ime i djelo jednoga čovjeka koji je u svoje vrijeme, okruglo uzevši prije stotinjak, pa do sto tridesetak te još koju godinu povrh toga, imao važnu ulogu u kulturnom i obrazovnom životu čitavoga kraja, a posebno njegovog upravnog, političkog, kulturnog, prosvjetnog, privrednog, gospodarskog, prometnog, vjerskog i svakog drugog središta - treba li ponoviti - Čakovca. Uz to, povodom, ali ne glavnim, za njegovo spominjanje ovdje mogla bi se smatrati sto šezdeseta obljetnica njegova rođenja, a jednako tako i sto trideseta obljetnica pojave domaćega, međimurskog novinstva. Razloga, dakle, za njegovo spominjanje ima, pa počnimo redom.
Kad bih ga spomenuo pod imenom i prezimenom Jože Majhen koje su mu roditelji dali kad je 9. ožujka 1854. u Črensovcima blizu Murske Sobote ugledao svjetlo svijeta, malo bi tko pogodio o kome je riječ. Naime, poslije završenoga „učitelišča“ (učiteljske škole) i kratkog učiteljevanja 1873. godine na „pučkoj“ školi u međimurskoj Selnici, bio je premješten u jednako takvu školu u Čakovcu - bila je u zgradi sadašnje podružnice Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje - i, vjerojatno kad se malo „zalaufao“ te snašao „vu varašu“ i „med purgeri“, svoje na Bohnečkom često ime i prezime službeno je promijenio u Margitai József. (Mađari stavljaju ime iza prezimena.) Time je odmah potvrdio svoju životnu nacionalno-političku orijentaciju: za čitav život: bio je mađarski borbeni šovinist i onda kad od velike Mađarske nije ostalo gotovo ni M.
Ne postoje podaci, barem ja nisam uspio saznati za njih, o njegovu daljnjem školovanju koje bi ga kao učitelja osposobilo za rad na „Mađarskom kraljevskom državnom zavodu za obrazovanje učitelja“, kako se nedavno, 1879. godine u Čakovcu osnovana učiteljska škola službeno zvala. Ipak, kad se već iskazao kao „nemađarsko govoreči Mađar“ – „finta“ koja će biti obilato korištena u poslu kojim se zapravo bavio, - dobit će mjesto profesora na „Preparandiji“ na kojoj će učenike, prvenstveno domaće sinove, uz pjevanje poučavati u „hrvatskom“ i mađarskom jeziku, a lijep broj godina bit će i „igazgató“ - direktor, ravnatelj, upravitelj ili kako se god zvao prvi i najodgovorniji čovjek u takvoj ustanovi. Usporedno s tim, u ostvarenju spomenutoga cilja, napisao je čitavu malu knjižnicu koja je trebala služiti spomenutom pomađarivanju naroda ovoga kraja.
Uzgred spomenimo da se oženio, i „okućio“: na kosini Miholjajnskoga brega kupio je ili nekako drukčije stekao komadić zemlje i na njemu podigao kućicu, očito neveliku kao što mu je i „funduš“ za nju bio premalen - ili možda samo „premalen“? - pa ga je godinama pokušavao proširiti, ali mu to zbog „administracije“nije uspijevalo.
Na dan ulaska hrvatske dragovoljačke vojske u Međimurje, 24. prosinca 1918., „zbrisal“ je u Mađarsku i, usprkos vrućim željama, nikad se nije vratio u ovaj kraj.
Ne znam komu ili čemu treba zahvaliti što je davno, još malo pa će biti puno stoljeće kad je taj „mađarizator“ upao ni manje ni više nego među „Znamenite i zaslužne Hrvate“ kao MARGITAJ JOŽE. Rodio se u Čerenčocu, u Zaladskoj županiji. Učitelj u Selinama i Čakovcu u kojem je postao učitelj preparandije. Izdao je: „Dobre knjige“ (1885.) „Mali katekizam“ (1886.), „Veliki katekizam“, „Hrvatska gramatika za Ugre“, „Hrvatsko-Ugarski slovar“, „Ugarsko-Hrvatski slovar“(1901.). Od godine 1892. izdavao je novine „Muraköz- Međumurje“ na hrvatskom i mađarskom jeziku, a u isto vrijeme izdavao je „Međumurski kolendar“.
Prema podacima pak u nekadašnjem časopisu „Međimurje“ br. 11., sačuvana je ili obnovljena uspomena na nj:
„Rođen pod imenom Jože Majhen. Bio je učitelj u Selnici 1873. Kasnije je bio učitelj pjevanja u Učiteljskoj školi u Čakovcu, a potom i ravnatelj te škole od 1890. godine. Bio je urednik lista Muraköz - Međimurje od 1884. do 1905., a od 1905. do 1918. godine i glavni urednik. Bio je član Nadzornog odbora Međimurske štedionice u Čakovcu. Publicističkim radom bavio se nakon 1918. godine, ali u Mađarskoj, kamo je prebjegao nakon priključenja Međimurja matici zemlji, u prosincu 1918. godine.“

P.S.1. Bez obzira na nerješive, pa zato i neriješene poteškoće sasvim tehničke prirode, ne mogu propustiti prigodu pa barem u uobičajenom „post scriptumu“ spomenuti jednoga od ljudi koji bi, da su živi, upravo na dan izlaska ovoga broja novina mogli proslaviti stotu obljetnicu svojega rođenja. To je Rudolf Kermek, rođen 8. travnja 1914. u Čakovcu, kojemu u skromni spomen, premda je bio više nego samo „političar“, prepisujem „arhivsku“ zabilješku:
„Završio je Učiteljsku školu u Čakovcu i višu pedagošku školu. Sudionik je NOB-a. Niz godina obavljao je najodgovornije funkcije u Kotaru Čakovec te potom u Općini Čakovec.”

P.S.2. Ne mogu propustiti i jednu obljetnicu smrti: Prije deset dana navršilo se deset godina od smrti gotovo legendarne „figure“ mr. sc. prof. Jurja-Đure Novaka. Siguran sam, mnogi će se pridružiti ovom podsjećanju na njega.

Izvor: 3076