Jesmo li doista u EU?

Od 1.srpnja smo, eto, i «službeno» Europljani, to jest pripadnici velike europske obitelji. Na nacionalnoj razini sam je nadnevak bio obilježen svečanošću na Jelačić placu 3o.lipnja. Obilježen je i drugdje, osobito recimo u Međimurskoj županiji, na graničnim prijelazima, ali od toga na državnoj dalekovidnici, po običaju, ni slova, to jest niti sličice. No, ipak bismo trebali imati razloga za zadovoljstvo: u program obilježavanja sastavljači su uvrstili i našu «Vuprem oči», čak u nekoliko aranžmana, a u njoj su, znamo stihovi: Međimorje, kak si lepo zeleno,/ cvetičem si ti meni obgrajeno. Tako imasmo čast, rekao bi netko – napokon ! – da se u svečanom programu, kao pozdrav Europi, pred nizom uglednih gostiju, spominje jedan kraj, JEDINI u čitavom programu od svih hrvatskih krajeva! Zar to nije razlog za štimanje?
No, čemu onda gornji naslov? Naravno, to da smo članica EU, time se otvaraju se gospodarske mogućnosti, tržište, protok ljudi (osobito na području izobrazbe) i tako dalje. To je nesporno, nego, mene zanima jesmo li duhovno «unutra»? Ne mislim na činjenicu da je zbog sveopće apatije u građana ove zemlje i gotovo posvemašnjeg nedostatka optimizma to «unutra» dvojbeno, nego mislim na kulturološku, uljudbenu stranu ulaska. Jesmo li glede toga doista punopravni članovi ili za to mora još kaj kaj Mure i Drave preteči? Nižem nekoliko detalja-sličica što ih pozabilježih u ove vruće ljetne mjesece e da bih to potvrdio ili opovrgnuo. To su oni mali, svakodnevni, ako hoćete i nevažni detalji, no koji su mozaik nečega što obično zovemo «opća kultura», ili uljudba. A to je isto znak našega (ne)pripadanja, još više, naša osobna iskaznica. Jesmo li zreli za dobiti je – prosudite, molim, sami.
1.Na čakovečkom pločniku se biciklom dijagonalno raširila mlada dama (?), ležerno razgovarajući s prijateljem. Prolazim s društvom, ali ona kao da nitko ne prolazi, niti milimetar ne ostavivši prostora drugima (nama), a to nije učinila niti kad smo prošli pa je upozorili. Sjećam se, bijaše još za «juge», boravio sam kod prijatelja u Kemptenu, gradu jugozapadno od Münchena. Šećući gradom, široko smo se, onako panonski, rasprostrli pločnikom, ne obrativši pozornost na oznake za biciklističke staze; dvije starije gospođe upozorile su nas, a bile su pješakinje, da se valja pridržavati propisa a ne zapriječiti biciklistima prolaz. Posramile su me, priznajem.
2. Kad smo već kod bicikla, vožnja glavnom čakovečkom ulicom postala je «normalna stvar», bez obzira na postavljeno znakovlje. Nisu to samo, kako znamo reći, predstavnici jedne nacionalne manjine, svi mi manje-više to radimo. Čujem tad – gdje je policija, gdje komunalni redari? Rekao bih da te redare moramo stvoriti mi, u našim glavama, to je tad građenje našega ulaska u EU! Uzgred, vrlo kratak prijedlog Gradu: ucrtajte (sredinom ulice ?) biciklističku stazu!
3. On se vozi, sporo, vijuga cestom i kad ga, iznerviran, pretekneš, vidiš da naveliko, čak gestikulirajući, razgovara mobitelom. Taj isti gospodin (budimo objektivni – gospođe u znatno manjem broju) možda poslovno surađuje s kojim ino-partnerom. Bilo bi dobro da ga upita kad se nađu – razgovara li i on u svojoj zemlji mobitelom kad vozi?
4. Rođakinja iz inozemstva zaželjela je busom do Plitvica, najviše zato što joj je hobi fotografiranje. Na varaždinskom kolodvoru službenika na šalteru upitah ( da pomognem rođakinji koja malko slabije govori hrvatski) o polasku i dolasku, o povratnoj karti itd. Kao da se obratio njemaku! A kad je bus došao na 1.peron, od vozača dobismo ipak jedan «da» na upit je li taj bus vozi do Plitvica. Rođakinja (iz Francuske): -Zbilja su «kulturni»!
5. Na kraju Mažuranićeve, prije Kvaternikova trga, lijevi trak signalizira skretanje ulijevo (prema Pribislavcu), za vožnju ravno je desni. Često kao vozač svjedočim da se mnogi prestroje na taj lijevi trak ali produže ravno, baš njih briga za sudionike desno od njih. Slijedi trubljenje i znate već kakav vokabular…
6. U banci su lijepo uveli brojeve za «šalterske transakcije». Međutim, ima ih koji izravno, kad ugledaju trenutno slobodan šalter, nahrupe, misleći samo na to kako ONI moraju što prije obaviti «transakciju» jer se njima žuri! Ali, ima i, uglavnom starijih gospođa koje se disciplinirano, bez obzira na godine i moguću invalidnost, pokoravaju redu, ljubazno zamolivši nekoga da ime pomogne kak da dobiju tu ceduljicu z brojom. Jesu li one prije nas bile u Europi? Ili je nešto drugo posrijedi?
7. Susjedu iz rodnoga mi mjesta morao sam odvesti kući, nakon što je nekoliko dana provela na bolničkom liječenju u Koronarnoj jedinici čakovečke bolnice. Upitah je za vožnje kakvo je bilo osoblje. Odgovor: -Korektno, ljubazno i strpljivo! Zar to nije lijepo čuti?
8. Prijatelj ili o izreci: Bolje dober sosed nego dober brat, jer uz susjeda živiš svakodnevno. Ali kako? Jedan mu uključi motor za napajanje koji bučno radi i popodne i noću, a zbog čestica od njegovog lakiranja ne može se sušiti rublje; njegova supruga prijatelju-susjedu veli: - Ja mu nikaj nemrem, dejte mu vi rečite! Drugi susjed, vjernik, brusi i «v petek i svetek» a navečer, vjerojatno promjene radi, «švasa». To, rad nedjeljom, postala je uobičajena pojava. A to, poštivanje mira drugoga u nedjelju (riječ je značejski složena od «ne» i «delati»!) spada u elementarnu uljudbu, bez obzira na nečiju vjeru ili nevjeru. Probajte zamisliti da, recimo, u Njemačkoj nedjeljom (pa čak i subotom jer i ona je dio vikenda) vužgete kosilicu ili mješalicu za beton. Naši bivši «auslenderi» imaju o tome, o pokušaju «fuša» za vikend, razna, neugodna iskustva…
9. Za z majstrima meti posla nerijetko pritom trebaju jaki živci. Najviše me, vjerujem i sve vas koji ste u sličnim situacijama, kad vam majstor obeća doći sutra a onda ga nema te ga morate zvati ne biste li saznali kad će se ipak smilovati. Srećom, ovakva praksa postaje sve rjeđa. Prije dobrih tridesetak godina došao sam do g.Zidarića u Macincu zbog dogovora za instaliranje centralnog grijanja; razgovarali smo negdje u proljeće a on mi reče da će doći točno 15. kolovoza; dan prije došao je dio ekipe, obavili su pripremne radove i mi smo navečer zakurili peć (na kruto gorivo). To je bilo poslovno ponašanje prije tridesetak godina! EU, dakle, i u roku i kvaliteti već tada…
10. I uoči i za vrijeme čakoskog Porcijunkolova (kako je napisao «su-patnik» mi Vladimir Kapun ) pisalo se – i na stranicama ovoga tjednika – o agresivnoj decibelskoj buci. (O)proščenje je prošlo i nikom nikaj, za iduće ljeto bit će vjerojatno isto. Što je, dakle, elementarna uljudba, civilizacijska stečevina, osnovno pravilo ponašanja? To da mi bude ugodno, dobro ali da time ne smetam drugome! I to nam ne treba nikakva Europa reći nego zdrav razum… Uzgred, prijedlog: ne bi li organizatori mogli porazmisliti da takve koncerte («koncerte») premjeste, recimo na stadion «Mladosti», podalje od stanova i kuća?

P.S. U zadnjoj predljetnoj kolumni spomenuo sam da u našoj Županiji nema nikakvoga obilježja o prvom hrvatskom predsjedniku, osim u Orehovici. A možda je i bolje tako jer: «Primoštenski načelnik Stipe Petrina i njegovi nezavisni vijećnici Ulicu Franje Tuđmana preimenovali su u Malu Raduču, jer je prvi hrvatski predsjednik ‘privatizacijskom pljačkom osiromašio hrvatski narod i nanio mu najveću štetu’. Inače, malo obavješteniji znaju da je, prije nego što se prije 12 godina dokopao vlasti, Petrina bio siromašni ribar, a otad je postao vlasnik kuće i dvaju stanova u Zagrebu, te vlasnik više od pola milijuna eura koje drži na računima u različitim bankama. I da ne zaboravimo – postao je vlasnik kafića ‘Delfin’ u centru Primoštena koji je u ‘privatizacijskoj pljački’ izdvojen iz hotelskog poduzeća ‘Primošten’ i prenesen u privatno vlasništvo Petrinine obitelji. A koliko je u motivaciji s kojom je promijenio Tuđmanovu ulicu čist i opran pokazuje podatak da Vodovodu trideset godina nije plaćao vodu!» (M.Ivkošić). Je, i s tim smo u EU.