JOŠ JEDAN VARAŽDINEC – Z MEĐIMURJA!

Razmišljajući bih li dotičnoga uvrstio u ove „Sitnice“ o devedesetoj obljetnici rođenja ili o desetoj obljetnici smrti, priklanjam se prvomu i iz drugih, ali najviše iz ova dva razloga: kao prvo, premda poštujem i završetak, ipak je ljepše i radosnije sjećati se početka života, pogotovo kad je dotični – kao drugo – upravo svojim rođenjem i djetinjstvom vezan uz naš kraj, uz Međimurje.
Dotičnoga se dobro mogu sjećati naši susjedi Varaždinci jer je s njima proveo gotovo pola stoljeća svojega aktivnoga i plodonosnoga života, Posebno pak ga se sjeća dvadeset pet generacija varaždinskih gimnazijalaca kojima je predavao, ali i odgajao ih u hrvatskom jeziku. Mnogi su već pogodili: riječ je – svatko će s pravom reći – o varaždinskom profesoru Dragi Bišćanu, ali malo će tko za toga naturaliziranoga i poznatoga varaždinskoga „purgera“ znati da je po rođenju bio Međimurac, a po predcima i Ličanin. Rođen je, naime, bio u Murskom Središču 24. kolovoza 1923. u obitelji Franje i Marije rođ. Šnajder te na krštenju dobio imena Dragutin Josip, kojima se takvima nikad nije služio. Otac mu, rodom iz Like, bio je odmah poslije Prvoga svjetskoga rata „po dekretu“, kako je tada bilo, namješten kao bilježnik u jednoj od najuglednijih međimurskih općina i tu bio sve do Drugoga svjetskoga rata; poput ostalih ovdašnjih Hrvata nije položio prisegu novoj vlasti pa je morao s obitelji „per šup“ preko Drave. Razumije se, i mali Dragec proveo je tu svoje djetinjstvo i prvo školovanje, a dogodilo mu se da je i kao varaždinski gimnazijski „klasičar“ i „vicematurant“ od Uskrsa 1941. bio kod kuće i sa svojima morao napustiti hrvatsko Međimurje.
Možda je i to pripomoglo Dragecovom domoljublju kojim se isticao uvijek i svagdje, a vjerojatno i odluci za studij hrvatskoga, francuskoga i latinskoga jezika. U onim burnim ratnim i poslijeratnim vremenima završio ga je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine i potom bio profesor u srednjim poljoprivrednim školama u Novim Dvorima i Đakovu te u gimnaziji u Gospiću.
Onda, 1957. godine, i po vlastitoj molbi, a srećom i po „dekretu odozgo“, zapala ga je jedna od najuglednijih škola u Hrvatskoj“– varaždinska Gimnazija, i još k tomu u jednomu od „najpovjesnijih“ gradova u Državi – u Varaždinu. Teško da mu se na dobrodušnom licu trznuo kakav mišić, ali nemoguće je da mu se iza debelih plus-naočala nije zaiskrilo oko i da mu pod neizostavnom kravatom nije zatreperilo srce! I nije trebalo dugo da se zatvori trokut „On – Škola – Grad“ za koji je teško reći gdje počinje i gdje završava. On se naime našao u školi u kojoj su njegove stručne sposobnosti vrlo brzo ne samo došle do puna pozitivna izražaja, nego su bile i priznate, te u Gradu s kojim se brzo „srodio“ i više nego da je oduvijek bio tu. Gimnazija je u njemu dobila profesora koji je i u burnim vremenima različitih reformi obrazovanja znao čuvati dostojanstvo svojega staleža i u struci i izvan nje. Grad je s njim dobio erudita, humanista, domoljuba i kulturnog djelatnika kakvoga je mogao samo poželjeti: bio je tajnik Ogranka Matice hrvatske u vrijeme „hrvatskoga proljeća“ i poticatelj njegove obnove u novim vremenima; bio je suradnik varaždinske podružnice „Napretka“ iz Sarajeva, bio je član i suradnik „Hrvatskog domobrana“ i „Kluba umirovljenika HDZ-a“, bio je redoviti član „Kajkavskoga spravišča“ i tko zna koliko još „bio je“. Nešto što nije „bio je“ bilo je aktivno bavljenje športom u fizičkom smislu, ali to je obilato nadoknađivao intelektualnim športom: bavio se šahom i to onim „finijim“, problemskim, a „išlo“ mu je tako da je bio član državne reprezentacije na međunarodnim natjecanjima.
Nešto još ne smije ostati nespomenuto. To je njegova spisateljska i publicistička djelatnost koja obuhvaća velik broj tekstova različitih vrsta. Pretežito su to feljtoni o aktualnim varaždinskim temama s područja kulture i politike, a objavljivao ih je većinom u varaždinskim listovima, „Hrvatskom kajkavskom kolendaru“ i „Kaju“. Povremeno je iznenađivao svijet duboko misaonim pjesmama u „Maruliću“, „Ognjištu“ i „Hrvatskom sjeveru“. Više nego skroman njihov izbor objavljen mu je u knjižici simboličkog naslova „Kap za varaždinski slap“.
Na kraju, kak i saki pravi Varaždinec, i hmrl je v Varaždinu. I ve si tu počivle, polek svoje lublene Danice, na najlepšem grobju na svetu, če se za grobje more i sme tak reči!

P.S. O dobrodušnosti, a smije se reći i o poštenju prof. Bišćana govori i jedna provjereno istinita, recimo, anegdota koje se i sam dugo sjećao, a sam ju nije pripovijedao. Na jednoj maturi jedan inače „skroz odličan“ učenik zapeo je na Matošu: smušeno se koprcao u onome što je u razredu glatko odgovarao za „pet“. Vidio profesor da nešto nije u redu, pa skrene na lakše, na Domjanića, ali učenik ponovo zamuckuje sve, samo ne ono pravo. Da ga ipak „izvuče“, profesor ga pokuša navesti na pjesnikovu popularnost zbog mnogih uglazbljenih pjesama, ali uzalud: „ne ide, pa ne ide“, a ne zna profesor zašto. Ipak se pred ispitnom komisijom oštro suprotstavio mišljenju da dotičnoga treba „srušiti“; s jednim se kolegom i ozbiljno porječkao, ali je uspio izboriti ne samo „dovoljan“, nego čak „dobar“!
Kad je sve prošlo, ipak nije mogao odoljeti da ne pita što je zapravo bilo. I saznao je: u obitelji dotičnoga dogodilo se prethodne noći nešto što je moglo i tragično završiti, pa je učenik u šoku i sam gotovo odustao od mature. Da je i prof. Bišćan „odustao“ – a zbog krutih propisa ne bi mu se smjelo zamjeriti da jest – tko zna što bi ostalo od mladića koji je, zahvaljujući nesumnjivo baš njemu, vrlo brzo i vrlo obilato nadoknadio i „sumornoga“ Matoša i uglazbljenoga Domjanića te se pokazao vrijednim njegova povjerenja. Srećom nije – koliko puta tako u radnom vijeku, dragi profesore?!