Kolumne 12.12.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:59.

Jubilej škole ili graditelja - pitanje je sad!

Sigurno ne bez velikih i dugotrajnih priprema, o kojima zasad ne znamo ništa, sad već davnoga 7. siječnja 1879. „zastupnik ovlašten na sjednici zastupstva trgovišta Čakovca“ mjernik Zsigmond Szákonyi – uz supotpis trgovišnoga načelnika, bilježnika i još jednoga zastupnika – i izaslanik Mađarskoga kraljevskoga ministarstva bogoštovlja i nastave u Budimpešti ministarski savjetnik Pál Gönczy sklopili su ugovor prema kojemu „Trgovište Čakovec obvezuje se da će u Čakovcu … sagraditi zgradu za mušku učiteljsku školu prema nacrtu Ministarstva bogoštovlja i nastave i to na vlastiti trošak i bez svakoga prava na vraćanje troškova…, a rok za to ne može biti duži od tri godine.“ Tako je još iste, 1879. godine bila osnovana i počela djelovati „A csáktornyai m. kir. állami férfi tanitó-képző intézet“, tj. „Mađarska kraljevska državna muška ustanova za obrazovanje učitelja u Čakovcu “ to jest Učiteljska škola ili, po domaće i jednostavnije, „Preparandija“. Privremeno, dok se – za tri godine! – ne sagradi ugovorom predviđena posebna zgrada za nju, bila je smještena u dvorcu Staroga grada, za što je njegovu vlasniku, grofu Feštetiću, bila plaćana godišnja najamnina od 1800 forinta.
Ta „sitnica“ ne bi dalje bila zanimljiva da je sve bilo kako je trebalo biti, ali – niti prvi, niti posljednji put! – jedna se strana nije držala ugovora pa „preparandije“ (kao zgrade) nije bilo do 1882. godine, a ni dugo poslije nje. Nasuprot tomu ponavljale su se mučne situacije poput one u veljači 1883. kad je ministarski savjetnik Pál Gönczy, ne malo zaslužan za to da je baš Čakovec „dobio“ Preparandiju, u znak prosvjeda napustio sjednicu trgovišnoga zastupstva na kojoj se tko-zna-koji-put raspravljalo o odgodi tko-zna-do-kad gradnje škole koja mu je kao s neba pala. Stvari su se zakomplicirale tako da je i ministarstvo počelo razmišljati o preseljenju škole iz tako nezahvalna mjesta nekamo drugamo.
I pitanje je kako bi sve završilo da je „nekamo drugamo“ bilo negdje drugdje, a ne u – Prelogu. Naime, to je mjesto 1885. godine dobilo kotarski sud i „gruntovnicu“ te počelo graditi „osnovnu pučku školu“ s dvanaest učionica, pa bi „preparandija“ bila više nego zlatna kruna na sve i dobra naknada za ono nedavno „izgubljeno“ sa željezničkom prugom. I dok su se razmišljanja o tome opet otezala, grof Feštetić je ultimativno zatražio da Škola izađe iz Staroga grada do kraja veljače 1889. Stoga je ministar morao odlučiti da „međimurska preparandija“ ipak ostane u Čakovcu – davno se obvezao na gradnju – ali ne više pod onim uvjetima kad je nudio 70.000 forinta kao udio u podizanju nove zgrade nego sada za trećinu manje. Slijedilo je, sve na brzinu, usklađivanje građevinskih projekata: ne više četverokatna, nego samo dvokatna zgrada, ne više „s ovim“ nego i „bez onoga“, i tako dalje sve do ministrova rješenja 10. ožujka 1888. pa onda i 20. travnja licitacija na kojoj je – ne bez teških problema – „posel dobil“ Valent Morandini iz Čakovca.
I sad slijedi ono zbog čega spominjem ovu sitnicu: ministar je uistinu brzo potvrdio licitaciju pa je Morandini 13. svibnja 1888. sklopio (novi!) ugovor, već sutradan počeo kopati zdenac na gradilištu i naručio 700.000 komada opeke, dan potom obavio mjerenja i „količenja“ na gradilištu, i sa „zemljanim“ radovima počeo 16. svibnja 1888. Iskapanje temelja za dvokatnicu dimenzija 50 x 17 metara – s tehnikom lopata-tačke! – bilo je završeno tako da je temeljni kamen bio svečano blagoslovljen i položen već 7. lipnja 1888., a zatim sasvim nevjerojatno: nakon gotovo u dan točno šest mjeseci i sto dvadeset pet godina prije današnjega spominjanja toga, ili 11. prosinca 1888. Morandini je predao ključeve zgrade koju svatko može vidjeti s ulice kod željezničke stanice Čakovec-Buzovec!!. (Ono što je iza te zgrade dograđeno je nešto kasnije.)
Oni rijetki koji, ulazeći u „preparandiju“, i pored bujnog zelenila uspijevaju zapaziti tu godinu urezanu na pročelju male pergole ispred ulaza, redovito niti znaju niti razmišljaju što ona znači, a vrijedi znati i zbog onoga što je slijedilo. Naime, zidovi zgrade bili su još puni vlage, pa je ravnatelj József Samu dao grijati prazne prostorije da bi se škola s internatom kako-tako mogla useliti u njih potkraj veljače 1889. kad je isticao posljednji rok za iseljenje iz Staroga grada. Međutim, posebna zdravstvena komisija nije to dopustila pa je nastava bila prekinuta i učenici pušteni kućama do 3. travnja kad je zgrada uza svečani blagoslov bila formalno otvorena i nastava u njoj nastavljena.

P.S. Ovih se dana navršava i jedna druga, gotovo upola manja, ali nikako zanemariva obljetnica o kojoj se malo zna i još manje govori. Naime, poznavatelji međimurske povijesti znaju da je Nezavisna Država Hrvatska bila proglašena najprije u Čakovcu 7. travnja 1941. – tri dana prije nego u Zagrebu! – ali nakon devet dana, u taj je kraj ušla mađarska vojska koja će „okupaciju“ proglasiti i uvesti tek nakon tri mjeseca, a „aneksiju“ još pet mjeseci kasnije, 16. prosinca 1941. Na NDH-aške žalbe Berlin je odredio „adute na stol, pa čiji su jači…!“ i to je trebalo biti prije sedamdeset godina, od 14. prosinca 1943. dalje naizmjence u Čakovcu i Varaždinu, ali je na hrvatski zahtjev „u zadnji čas“bilo odgođeno i nikad više održano, a jedina posljedica toga bilo je na brzinu pripremljeno drugo, dobrano prošireno izdanje „Poviesti Međimurja“ dr. Rudolfa Horvata 1944. godine.

Izvor: 3059