JZK MoJe BKe☺ i IntRNET

U Mjesecu hrvatske knjige pisalački me izazvalo jedno novo djelo: izvanredna profesorica na katedri germanistike na Učiteljskom fakultetu-Odsjek Čakovec Blaženka Filipan-Žignić objavila je knjigu Jezik moje bake i internet. Podnaslov joj je: „Posuđenice u međimurskom kajkavskom dijalektu – jučer, danas, sutra“ (nakladnik je Ogranak MH u Čakovcu). A ponukala me na pisanje tema, točnije, autoričino bavljenje materinskom joj kajkavštinom. Zapravo, ona taj govor (jezik) razmatra u - kako znamo učeno reći – njegovoj dijakroniji, to jest supostavlja kaj s njegovim svima manje ili više preuzetim i apsorbiranim tuđicama i posuđenicama od prije sto i nešto ljeta s današnjim internetskim kajem, onim što ga koriste današnji mladi Međimurci. Dakle, prevažna tema, ne samo za kaj!
Za predstavljanje starijega sloja uzela je, predstavila je govor svoje bake Julijane, točnije govore M.Središća, Hlapičine i Sv.Martina ( s obzirom na međuprožimanja zbog rodbinskih veza). U govorima se zamjećuju tuđice, mahom germanizmi i hungarizmi, koje je stoljećima ovaj kraj primao i pohranjivao u svoj izričaj. Pa je tako baka Julijana Filipan unuci znala reći: Blaženka, daj mi zdigni toga hermondlina s štengi i na, tu ti je jezero jeno sto, pa mi idi v zadrugo kupi jadro kekse (B.,daj mi podigni ukosnicu sa stepenica i evo, tu ti je tisuću sto /dinara, op./ pa mi odi u dućan i kupi kekse ‘Jadro’). K tome, B.F-Ž. navodi najprije riječi koje mladi više ne razumiju recimo: bajka, baleda, cimberlenkati,cmrek, culojek, kelešica, pušpan, šamlek…, a nakon toga riječi koje razumiju a ne koriste se njima (sve na temelju terenskog istraživanja): ancug, čoklavi, dekla, falinga, ftekati se, penežljivec, postružjok, svaura, štrikanec…
Do toga je procesa dolazilo kad se u jeziku pojavila „leksička praznina“, kako naziva R.Filipović, to jest kad za novi pojam – alat, radnju i slično – nije bilo odgovarajuće riječi u materinjem jeziku. Naši su pretci tako posudili ali i prilagodili niz riječi: majster (der Meister), tišljar (der Tischler), štala (der Stall), žaga (die Säge), heklati (häkeln), žnerati (schnüren) i druge. Jasno,takve su se riječi prilagodile u kajkavskom: Deni mi ancuga na afinger; Baledu si blejči ka neš moker; Z lavura je vodu blihnula na srdin dvaura; Glej kak lejpo moštek prek cufte teče.
Isto je tako bilo i s hungarizmima, iako su se oni u kajkavštini nastanili u manjem broju. Evo nekih: beteg (bolest), bota (štap), čonta (kost), gulaš (jelo, varivo), pajdašica (prijateljica), turoš (vrsta sira) i slično. U još manjem broju zapažamo i pojavu anglicizma, osobito u prijašnjim vremenima, a to tada kad bi se ljudi ovoga kraja vraćali kući s rada u prekomorskim zemljama, a znatno više danas, u vrijeme masovne, elektronske komunikacije.
Upravo ta činjenica čini ovu knjigu vrlo zanimljivom. Autorica njome potvrđuje ne samo da se kaj u toj globaliziranoj komunikaciji nije izgubio nego naprotiv, „danas dijalekt kao prvenstveno govoreni jezik na velika vrata ulazi u sve internetske usluge, a posebice pak u pričaonice …“ Pritom, naravno, doživljava preoblike: najprije je to promjena s govorne na novu, jezičnu postavu a potom pak preoblike s obzirom na grafičke, tehničke mogućnosti samoga medija; jasno, i s obzirom na pisanu kulturu onoga tko piše, koja može biti „hinjena“, to jest hotimice zanemarivana, no u većoj mjeri ona pokazuje nemar prema bilo kakvim jezičnim pravilima. Dva mi se primjera u tom smislu u knjizi čine posebice ilustrativna:
1.Vincekovo – lepo je bilo!
Nej bilo zima?
Rano v jutro!☺
Niti nej tak! Osma vura!
Fala Ediii! Sretnooo!☺
Gle kak se nam smejeju, mesto kaj nam pomogli kaj se zdignemo!!!
Ljudnica!;)
To su klaviri, kaj ne!☺☺
…zakaj sam boš morala otiti!!!!:((
Fala Mirjana! Snegec bu nas zametal!
Jaj kak je lepoooooooooo
Gle vlakeca he he super ste!!
Tak si lejpa Iva. Vljadek i ja. Pionirček – Konj. Kuhano vino (gulaš još ni bil gotof). Dragi ljudi. Jedan prekrasan dan. Hodi i ti –nau ti žal!
Zvooonkooo ! Ojlaaa! Fala ti moj Knezovčan!:))
2. JaOOO…DuGo SeM Ne BiLa Tu…
…aL SeM We Je
…uLaLa=)
…KaK Si MI Kaj?!
…HjaJ
…DnS Si TreBaLa BiTi W SkoLi
…Ne Ka Je SmeSnoga BiLo…
Autorica je knjigom htjela predstaviti sudbinu kajkavštine u prijašnjim vremenima i danas, što je naslovom izrijekom i naglasila. Međutim, ovaj njezin napor pokazuje ili barem sugerira nešto znatno više. Svaki jezik je BIĆE, on živi te se stoga i mijenja – neke se riječi gube (osobito tada kad nestane „označeno“, pojam na koji se odnosi – recimo vupora, greblica, svora…), a neke dolaze, budu prihvaćene i prilagođene govornicima. To je slučaj sa svakim jezikom a osobito onim koji se, jer nije standard, više govori a manje piše, kao što je to slučaj s našim dragim kajem.
Jezik/govor autoričine bake Julijane i njezinih, recimo tako, praunuka stoga se i u većoj mjeri razlikuje; među ostalim i po ulaženju tuđica – germanizme i hungarizme posve su zamijenili anglizmi (anglicizmi). Ali od svega toga najvažnije jest: kaj se među tim mladima nije izgubio, kakav god bio (izražajno čokljavi!), on eto, i u ovim internetskoj komunikacijskoj stvarnosti ipak živi. A to je ono što mi se čini najvažnijim, i za njegovu sudbinu i za vrijednost ovoga djela.

P.S. Upravo zato mislim da su internet i ofanziva tuđica manja pošast za sudbinu kaja od onih, ne-kajkavaca koji ga omalovažavaju i ne žele ga barem razumjeti, iako „jedu kajkavski kruh“. U tom smislu završit ću s ovim događajem koji (nažalost) nije vic: došla tako starija bolesnica u „gornjem međimorskom kraju“ liječniku i rekla: -Gospon doktor, imam maomicu! Liječnik: -Dobro, lijepo je to što Vi ovako starija još imate živu majku, ali recite Vi meni što vas zapravo boli?