Kaj i kak se, prafzapraf, pripečalo?

Kao što neka sredstva javnog izvješćivanja – posebno tiskana, tj., novine – već jesu, a neka još hoće obavijestiti javnost, prošloga tjedna, točnije u četvrtak (kao i ono nekad), 9. o. mj. bila je u Čakovcu – što bi zapravo trebalo značiti i shvatiti: u Međimurju – dolično obilježena i svečano proslavljena devedeset peta obljetnica jednoga događaja od najvećega povijesnoga značenja za ovaj kraj. Taj događaj bio je općenarodna skupština održana toga dana, (također u četvrtak!) 1919. godine na kojoj se, usprkos zimskom vremenu te debelu snijegu i velikoj hladnoći, pred crkvom i samostanom u mjestu s najviše pet do šest tisuća stanovnika okupilo „do deset tisuća ljudi“ iz svih međimurskih barem općina i župa, ako ne i pojedinih mjesta.
O toj proslavi, ponavljam, drugi već jesu ili još hoće na drugim mjestima, u ovoj pak rubrici, u skladu s njezinim nazivom, nije samo korisno, nego i potrebno skrenuti pozornost na neke „sitnice“ koje u vezi s međimurskim „Svetim postom“ 1918. godine – tada još nije bio „Badnjak“– te onim što mu je i prethodilo i slijedilo već „čine“ ili još „ne čine“ povijest.
Svakako, treba se hvaliti činjenicom da je prvi pravi pokušaj oslobođenja Međimurja od mađarske vlasti niknuo i nastao u samomu njemu i da su ga na početku studenoga 1918. izveli sami Međimurci, to jest, da njegova „izvedba“ nije tekla po nekom dobro poznatom uzoru, po pripremljenom „receptu“ ili čak strogoj „komandi“ izvana. Da jest, možda bi (razmišljam, ne tvrdim) uspjeh bio drukčiji; ovako - treba žaliti i oplakivati žrtve kojima je narod krvavo platio svoju želju, neiskustvo i varljivu nadu da se nešto takvo može ostvariti lako i na brzinu.
Hvalevrijedan pokušaj Varaždinaca da brzo pomognu svojim prekodravskim susjedima završio je 13., odnosno 14. studenoga, tragično: s bojišta kod Nedelišča morali su se povući čak ostavljajući svoje mrtve, dakle - naglo, i pitanje je u kakvome redu. Ako i postoji, ne sjećam se podatka koliko je tih žrtava bilo i tko su one bile, ali to možda i nije važno. Zanimljivije je i ne manje važno da se vrhovno Narodno vijeće u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba tada bavilo ne samo brigama oko Međimurja, nego i (vjerojatno i više!) idejom (čija god ona bila!) oko „Ujedinjenja“ koje će biti proglašeno (i izvršeno!) 1. „decembra“ iste 1918. godine, pa je „akcija“ u Međimurje – svakako vojnička na područje druge države – trebala biti izvedena 10. prosinca (još je uvijek riječ o istoj 1918. godini). Međutim, upravo zbog toga što je Narodno vijeće radilo ne samo „na brzinu“, nego i „na svoju ruku“, ne pitajući javnost, u Zagrebu su 5. prosinca izbili neredi jer su se pobunili vojnici dviju pukovnija, 25. domobranske i 53. zajedničke vojske, i sve je završilo teškim krvoprolićem na „Jelačić-placu“ – dovoljno da Međimurje ponovo dođe „u drugi plan“ i da akcija za nj bude odgođena za dva tjedna koje su Mađari, čini se, prespavali ili barem oči držali zatvorene!? Trojedna kraljevina, naime, još je bila puna mađarskih službenika različitih vrsta i struka te sustavno i smišljeno namještenih svagdje koji nisu mogli, a nisu niti htjeli tek tako, najednom i na brzinu, biti maknuti i zamijenjeni jednakim stručnjacima kojih nije bilo uvijek i svagdje. Nemoguće je da ti ljudi nisu vidjeli što se u Hrvatskoj događa, posebno da se vojska, npr., mornarička dobrovoljačka legija, premješta prema sjeveru. Dovoljno je da samo jedan od stotinu njih dojavi onomu koga to zanima, pa… „može biti što još nije bilo!!!“
Umjesto toga, nakon ta dva tjedna dogodio se „Badnjak 1918.“, nasreću, takav kakav je bio, i sve ono poslije njega. A to „poslije njega“ trebala je biti velika narodna skupština na „Januševo“, 27. prosinca, najavljena i sazvana odmah po dolasku u Čakovec „glavnoga“, Slavka Kvaternika. Skupština, doduše, jest bila održana, ali zbog lošeg vremena samo „mala“, za Čakovec i najbližu okolicu, pa je Narodno vijeće odlučilo da „bude četrtek, 9. januara po celom Međimurju svetek, a u samom Čakovcu bude pod vedrim nebom svečana sveta meša, koju bude služil najstareši mešnik v Medjimurju, a koj se osjeća Horvatom.“ Bio je to Zvonimir Jurak iz Sv. Jurja na Bregu. Potom će govore držati šestorica govornika i – „onda se bude stvorila odluka ob onom, kaj želimo“ – tzv. „rezolucija“ koja u povijesnoj literaturi još nije objavljena ni u cjelini ni u izvornom obliku.
U međuvremenu, uglavnom prije Nove godine, gotovo svi međimurski župnici, nasljednici onih koji su stoljećima održavali hrvatsku svijest i jezik u tom kraju, održali su vrlo uspjele skupštine u svojim župama i objasnili narodu o čemu se radi. Nema dvojbe da je upravo to potaklo mnoge na velikom prostoru od Veščice i Macinca do Legrada i Donje Dubrave da, poput svojih župnika, ne žale ni truda, ni vremena, ni „stroška“. Zato se i našlo više od deset posto svih Međimuraca na jednome mjestu – što bi, čini mi se, i danas bilo teško postići.

P.S. Izravno i neizravno saznajem da su se neki čitatelji slatko nasmijali, a neki i ozbiljno uvrijedili zbog prošlotjednog „P.S.-a“. Zašto? Zbog mojega upozorenja kako nam industrija (često krajnje neukusnoga) kičeraja zvanoga čestitke za skup novac podvaljuje nešto za što ni učenik drugoga razreda osnovne škole ne može dobiti prolaznu ocjenu. Na lijepim pak željama uistinu zahvaljujem, bez obzira na to kako su napisane