Kolumne 16.05.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:18.

KAMO JE, ONDA, ZAPRAVO PRIPADALO MEĐIMURJE? (3.)

Nade Međimuraca da će konačno biti ne samo formalno, nego i stvarno priključeni onomu što je do tzv. „Vidovdanskog ustava“ bilo Hrvatska rasle su s naglašavanjem načela da se oblasti, na koje se upravno-politički dijeli novonastala država „troimenoga“ naroda, formiraju prema gospodarskim, kulturnim i ostalim cjelinama te interesima stanovništva. Činilo se da su izgledi za to bili još veći kad su „demokrati“, stranka s malo pristaša ovdje, ali među najjačima u čitavoj državi, objavili prijedlog za stvaranje „Dravske“, „Podravske“ ili „Varaždinske“ oblasti (vidi prethodni broj „Međimurja“!). U tom je prijedlogu možda i bilo nešto nostalgije u nekadašnjoj hrvatskoj prijestolnici koja sad nije bila predviđena ni za sjedište oblasti. Vjerojatno je bilo i malo preuzetnosti pri predviđanju da bi u tu oblast ušli – točnije: pristali ući – i dijelovi Štajerske, ali je bilo itekako opravdano razmišljati o (barem) još jednoj oblasti na području sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije.
Naime, već spomenuti prijedlog „Slovenske kmečke stranke“ predviđao je u tom dijelu države samo Zagrebačku i Osječku oblast koje bi, na tako velikom prostoru, teško udovoljile načelu da se oblasti formiraju prema gospodarskim, kulturnim te ostalim cjelovitostima i interesima stanovništva. Kad je uz to bio utvrđen i maksimum od osamsto tisuća stanovnika za oblast, postalo je jasno da obje spomenute oblasti treba „rasteretiti“ i da pritom upravo Varaždin „ima velike šanse“, što bi bilo rješenje i za Međimurje.
Teško je vjerovati da ovdašnji „demokrati“, koji su imali svojega visoko pozicioniranoga čovjeka u Beogradu, nisu znali što se tamo „iza brda valja“. A ipak, dok je kralj bio u Bukureštu radi ubrzanih priprema za svoje vjenčanje – bit će 8 lipnja 1922. – po njegovu je ovlaštenju Vlada 26. travnja 1922. donijela „Uredbu o razdiobi države na oblasti“ i to na trideset i tri njih. Među njima nema Varaždinske, a područje s kojim je, po ustavnom načelu gospodarske i svake druge cjelovitosti, ona računala bilo je podijeljeno čak na tri druge oblasti!
Iznenađenje je ovdje bilo toliko da je prva vijest o tome glasila: „Varaždinska oblast je uredbom o razdijeljenju države pokopana. Međimurje pripojeno Mariborskoj oblasti.“ Bez obzira na vjernost „demokrata“ politici koja se vodila u Beogradu, u tom slučaju „vidjelo se da se narod i privredne krugove, a napose hrvatsku inteligenciju dirnulo u najosjetljiviji živac“. Možda je upravo zato odmah najavljeno kako će se ta Uredba promijeniti već „zasnovanim“ zakonom koji „predviđa da se Međimurje sa varaždinskom županijom i kotarevima Koprivnica, Đurđevac spoje i da sačinjavaju jednu oblast, za koju će sama skupština odlučiti, da li će joj sjedište biti u Varaždinu ili Zagrebu“. (!!!) „Danas je već javnost obaviještena o ovoj zakonskoj osnovi, i više je nego sigurno, da će se Varaždinska oblast sa Međimurjem i osnovati. Mi smo ovlašteni da umirimo ovaj naš kraj izjavom, da je prihvat ove zakonske osnove po našem parlamentu i osiguran.“
Od svih tih obećanja – a „obećanje je…“ – najistinitije je ono što su njihovi davatelji priznali nepuna dva mjeseca potom: „Kao s nezakonitim djetetom , tako se uvijek postupalo s Međimurjem. Nad njim je uvijek stajalo otvoreno pitanje: čije je.“ (Stariji znaju što je tada značilo biti „fačuk“!) Ništa se, naime, od obećanoga nije dogodilo i Međimurje je – prvi i jedini put u čitavoj svojoj povijesti! – bilo upravno-politički povezano s narodom i krajem od kojih je vjekovima bilo odvojeno granicom između austrijskoga carstva i hrvatsko-ugarskoga kraljevstva. Doduše, još su se u kalendarima godine nizale, a Dravom i Murom još je mnogo vode proteklo prije nego je to profunkcioniralo i Međimurje postalo „slijepim crijevom“ Mariborske oblasti, ali ni onda nije bilo dugoga vijeka: kralj je i to opozvao, poništio i ukinuo svojim poznatim proglasom 6. siječnja 1929. – vjerojatno ne zato što je vidio i uvjerio se da je dobro, korisno, pravedno i potrebno! (A gotovo je šteta što se to dogodilo: možda bi se s vremenom našao „junak“ koji bi se počeo hvaliti tim svojim djelom, pa bi se možda saznali i razlozi. Ovako može svatko misliti i nagađati što god hoće.)
Vrijedi ipak još nešto reći o toj „razdiobi zemlje na oblasti“ jer dobrim dijelom objasniti ono što je već rečeno. Bile su trideset i tri oblasti , a raspored im je uglavnom onakav kakav je predložio Klub poslanika „Slovenske kmečke stranke“: dvanaest ih je bilo zapadno od crte Drina-Sava-Dunav, čak dvadeset i jedna istočno od nje. To se odražava i na njihovoj veličini. Najveća je Zagrebačka oblast: ima 808.975 stanovnika i za devet tisuća prekoračuje „dopušteni“ maksimum. Druga je Osječka oblast sa 798.121 stanovnikom i također je na granici mogućega.gotovo je na granicisamo je manje od dviju tisuća ispod gornje granice. Beogradska ima 770.290 stanovnika i kao „glavnogradska“ zaslužuje da bude treća. Slijedi je Primorsko-krajiška sa 644.080; peta i šesta su Mariborska i Ljubljanska sa 633.198 – od kojih je 98.569 Međimuraca – odnosno 622.041 stanovnikom, pa potom Bačka s 586.287 i Splitska s 519.581 stanovnikom. Ostale ih imaju znatno manje od 500.000, četiri od njih niti 200.000, a, najmanja je Bregalnička sa 109.416 stanovnika. Ako se uzme u obzir sve stanovništvo države, idealan, ali apsolutno neostvariv prosjek po oblasti bio bi 382.673. Oko toga broja vrti se njih pet, dvanaest ih je iznad toga, a ostalih šesnaest ili polovica svih osjetljivo ispod prosjeka! Odnos dviju najmanjih prema dvjema najvećima čak je 1:8 (jedan prema osam), što dovoljno govori o neravnomjernosti među njima. U takvim okolnostima Mariborska oblast bez međimurskih 98.569 stanovnika još bi uvijek bila daleko iznad prosjeka, a Varaždinska bi s 421.956 stanovnika znatno rasteretila Zagrebačku i Osječku. Ali, takva računica očito nije zanimala one koji su o tome odlučivali, nego su mjesto proklamirane sloge i jedinstva očito radili na razbijanju i nezadovoljstvu naroda. Posljedice su poznate.

P.S. Jedan već davno pokojni znanac pokušao je u jednom društvu „objasniti“ priključenje Međimurja Mariborskoj oblasti. Najprije se mrštio na tolike i velike brojeve i podatke, a onda je ustvrdio da je stvar i bez njih sasvim jednostavna i jasna. Prema njemu, sve se vrti oko dviju rijeka, Drave i Mure: dolaze iz Slovenije, u njima teče slovenska voda, prije nego se sjedine, tom vodom okružuju i natapaju, grle, pa čak i tvore Međimurje – ili možda netko može reći da nije tako?! Ako je, dakle, tako bilo – „logično“ je „zaključivao“ – a tako jest bilo, nelogično bi bilo da nije tako bilo!!! I treba li tražiti još kakav razlog?!?!

Izvor: 2977