Kajkaviana 20.08.2016. 08:32. Zadnja izmjena: 18.01.2017. 10:32.

Iz jezične tiblice

Bez sega se more, ali ne i bez venoga!

Svakom lingvistu ili drugom istraživaču koji se bavi međimurskim govorom ili drugim područjima vezanima uz Međimurje "veno" je nezaobilazan pojam, zanimljiv i kao prava, lijepa međimurska riječ, ali i kao filozofski koncept.

Sjećam se prvih nekoliko susreta s tom fascinantnom riječcom. Prabaka (ili mamica, kako smo zvali prabake) se nije mogla sjetiti izraza za neki predmet i samo je promrmljala "no, donesi mi ono, ono veno, ono s čem se pod venodja...".

U tom je trenutku djetetu od 5 godina teško bilo razlučiti radi li se o krpi, metli, usisivaču ili nekom drugom predmetu koji može poslužiti za pod, no nakon nekoliko situacija u kojima se "veno" upotrijebilo, naučio sam intuitivno prepoznavati predmet na koji se trenutno odnosi.

I metla more biti veno!

Ovaj sveprisutni pojam, za one koji ne znaju, može zamijeniti bilo koju drugu riječ koje se vaš sugovornik trenutno ne može sjetiti ili koju u danoj situaciji ne može ili ne smije izgovoriti. Postoje brojne teorije o nastanku "venoga" – neke kažu da se pojam najprije razvio kao cenzura za pojmove koji u društvu slove za vulgarne i to vrlo vjerojatno od iskrivljavanja latinskog naziva za ženski spolni organ – "vagina".

Druge pak teorije polaze od iste logike, no kažu da se razvio od alternativnog naziva za muški spolni organ – "vena". Kako bilo da bilo, stoji činjenica da se radi o univerzalnom, praktičnom i nezamjenjivom izrazu koji dodatno obogaćuje ionako bogat leksik – tako možete "venodjati", "iskati nekše veno", "ziti onoga venoga", "zgubiti veno" i još "pun veno sega"!

Štel sam vam još nekše veno povedati, al sam se zvenodjal pak ne znam ki mi je veno!