[Kolumna V. Trstenjaka] Srećom, bile su samo lubenice, a mogao je biti gnoj...

Uzalud ti sva blaga ovog svijeta i tisuće eura mjesečne apanaže, kada nisi s onima koje voliš i kad ostaneš bez prigode da pred svekolikom javnošću u prijenosu uživo izvodiš svoje performanse, jer se tamo po Europama kao narodni zastupnik moraš ponašati pristojno i uljudno, poštivati pravila igre. Vuče te nešto iz prostranih i svijetlih briselskih hodnika i dvorana natrag u zagušljivu i tijesnu sabornicu u Zagrebu u kojoj si stekao slavu i u kojoj se, ako ti se hoće, možeš do mile volje valjati po podu, pričati što ti god padne na pamet ili, što je bilo najljepše, svađati se s dečkima iz saborske straže i provocirati ih       
da te svako malo iznose iz saborske dvorane.

Takva vrsta nostalgije svom je snagom lupila i beličkog zeta, hrvatskog europarlamentarca Ivana Vilibora Sinčića, čovjeka koji nije naviknut da mu se ne spominje ime i da se oko njega stalno ne motaju kamere. Pa je naš Ivan smislio pakleni plan kako se na velika vrata vratiti u središte pozornosti. Iznajmio je kamiončić, napunio ga prezrelim lubenicama i na zaprepaštenje sigurnosnih službi...

(komentar V. Trstenjaka u kolumni Tele(re)vizija u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju novog broja Međimurja od 14. rujna)