Komentar Bojane Španiček Kanoti: Politički supertalent

Nakon dugih godinu dana, mještani Čehovca napokon su dočekali završetak radova u svojemu malom mjestu. Veliki se posao napravio, treba skinuti kapu, a i zaslužili su i ljudi z Čavci. Ovakav su veliki zahvat čekali od davne 1965., kad je selom zavladala velika briga, jer nitko nije znao hoće li kravice znati hodati tom čudesnom novom podlogom – asfaltom.

Danas se kravice u selu možda mogu nabrojiti na prste dvije ruke, a desetljećima raubanu cestu, napokon je zamijenila nova. I ne samo to - izgrađen je suvremeni kanalizacijski sustav, pješačko-biciklistička staza, postavljena je LED rasvjeta i, kao šlag na tortu, uveden je širokopojasni internet.

Zaslužili su zato ljudi z Čavci jednu veliku feštu, i veliku su im feštu njihovi gradski oci i organizirali. Ali, ne prije nego su ih podvrgnuli sat i pol (!!!) dugačkom show programu.

Svečano je otvorenje najavljeno za 14 sati, i već se pola sata prije skupilo veliko mnoštvo. No, politička se svita u Čehovcu nije pojavila sve do 14:20, pa onda upala izravno u zamku novinarskih kruški ispod njuški, jer se novi preloški protokolarac – pardon, administrativni referent – nije snašao i gospodu žurno posjeo na njihova mjesta. A čekalo ih je točno 20 stolaca, za 20 Odabranih. Zapravo, jedan je prethodno otuđen, jer najstariji japica u plebejskoj gomili ipak lokalnu patricijsku manjinu nisu mogli dočekati na nogama.

Krenuli su Odabrani, redom, iznositi podatke o profilima cijevi, denivelacijama staza i snagama precrpnih stanica, busajući se o prsa vlastitom sposobnošću same izvedbe, kao i nabavke penezi potrebnih da se sve odradi. Uz dva glazbena intermezza, i naposljetku, uz čestitke najvišeg od svih gostiju, državnog tajnika, što su, eto, odlično uskladili sav posao. Pa se nije dogodilo da jedni kopaju pa zatrpaju, pa drugi, treći ili četvrti shvate da su nešto zaboravili, pa još malo kopaju. Jer je to nešto na čemu se, samo u Hrvatskoj, doista mora čestitati. I očito mu nitko nije ispričao kako su se postavljali pa čupkali rubnici.

Uglavnom, u tih sat i pol za svoj su supertalent zvan Hvalite me, usta moja zaslužili tri zlatna gumba strogog mjesnog žirija, zaboravljajući pritom da su, zapravo, samo – odradili svoj posao. Posao za koji su plaćeni, i za koji su ih (i čehovski) plebejci izabrali. I na koji, ruku na srce, možda i nisu morali čekati duže od pola stoljeća.

No, stavimo na srce i drugu ruku, vol je bio za prste polizati.