KULTURNA PREMIŠLAVANJA: GDJE JE PROVINCIJA?

U svoju knjigu Za vuglom provincija Zvonimir Bartolić uvrstio je poglavlje pod vrlo znakovitim naslovom «Provincija ili marginalije na jednu staru temu». Članak je započeo motom: «Mi Hrvati oduvijek smo se odlikovali da kao malen narod imamo veliku provinciju». Tema nam se danas, u današnjem «globalizacijskom selu» može činiti posve passé , međutim čini mi se ipak da je ona zapravo svevremenska. U eseju Bartolić raspravu začinje temeljnim pitanjem o tome što je provincija. «Prestaje li ona kada u Črnomercu kupujemo tramvajsku kartu, ili pak počinje kada prekoračimo ‘maltu’ jednog od naših gradova; prestaje li u lakiranim cipelama, a završava u blatnim čizmama, ili pak obratno?» To jest – je li provincija zemljopisni pojam ili «stanje duha» - temeljno je pitanje u razgovoru u ovoj temi.
U osnovi latinska riječ provincia znači pokrajina, prvotno se pojam odnosio na zemlje i područja izvan Italije, pod vlašću Rima, dakle na osvojena područja kojih je uprava bila povjerena pojedinim visokim rimskim dostojanstvenicima.
Provincije su bile zemlje daleko od prijestolnice, središta, područja podalje od matice zemlje i, jasno, njezina središta. Takvo značenje odredljivo je zemljopisnim položajem, lokacijom u odnosu na središte. (drugaoga je značenja «franjevačka provincija» i «provincijal».) Međutim, do danas pojam «provincija» pa tad i njezina izvedenica «provincijalac» ne određuje semantički geografsku relaciju nego se pod tim misli na kulturološko, civilizacijsko odčitavanje pojma.
Književnost, svjetska i nacionalna, puna je primjera o ovoj temi, do te mjere da se može govoriti o tematskoj dominanti; naravno, pisci su književno propitivali ponajviše duhovne, karakterološke mijene pri susretu provincije i središta, metropole. Jedan od najzornijih primjera je u klasičnom Balzacovom romanu Otac Goriot : mladi student Rastignac, došavši iz provincije, želi pod svaku cijenu uspjeti u Parizu pa je nakon Goriotova ukopa s brežuljka zaokružio pogledom Veliki Grad i rekao one znamenite riječi: -A sada da vidimo tko je jači od nas dvojice! Još nam je snažniji primjer sudbina glavne junakinje u glasovitom Flaubertovom romanu Gospođa Bovary. Radnja romana događa se u normandijskim selima i u gradu Rouenu, gdje je autor stvarno živio. «I što je tamo vidio», pita se kritičar Sainte-Beuve? «Sitničavost, bijedu, umišljenost, glupost, monotoniju i dosadu. Ti priprosti i nujni pejzaži koji odišu seoskim duhom okoline, poslužit će mu samo kao okvir za vulgarna, površna, glupa ambiciozna i polupismena stvorenja (…) te se jedna otmjena i sanjarska priroda koja će se među njima naći, osjećati strano i sputano, (…) poradi čega će dospjeti do nesreće i propasti».
Tragična smrt trovanjem glavne junakinje u romanu nije, dakle, bila samo posljedica spoznaje o promašaju osobnoga, intimnoga života nego je tom nesretnom kraju «debelo» kumovala i (provincijska) sredina u kojoj je živjela: reklo bi se - ljubavnici joj ubiše srce a provincijalci duh.
A nije nimalo slučajno da je ta ista sredina otvorila sudski proces romanu zbog «poetiziranja brakolomstva i sirovosti realističnih detalja». Reći ćemo, to je ipak samo književnost, pozicija als ob, dakle «kao da» se dogodilo, no prisjetimo li se da je realizam težio visokoj mimetičnosti, to jest «oponašanju zbilje», mišljenje bi nam valjalo korigirati. Slično na temu provincijalizma možemo govoriti i o sudbini još jedne velike junakinje realizma, Tolstojeve Ane Karenjine. Književnost je zapravo nastojanje za «demontažom» provincijalnog u nama.
A ima i obratnih književnih primjera, kad bi lik iz velikoga svijeta došao u svoju provinciju postao bi naprosto smiješan, u toj sredini postao bi snob, kako je to Šimunovićev Ilijica u Muljici , nakon boravka u vojsci, na sjeveru: -Kak vi živite, sve jedno te isto! Draj jare da sem bil z gospodo oficiri kod infanteri bataljon, a vi sve jedno! Takvih Ilijica naslušali smo se u donedavnoj stvarnoj zbilji, nakon povratka iz vojske (kad ga «uopšte» nije bilo briga jer se pokrio «ćebetom») ili za sezonskih povrataka iz «Dojčlanda».
Ostavimo načas književnost. Iz ove naše, međimurske perspektive mi odnos o kome je riječ postavljamo u relaciju naš kraj-Zagreb, u kome se odnosu Međimurje, ili točnije: Čakovec, može razumjeti kao «provincija» (dakle, i s «provincijskim duhom») a Zagreb kao središte – kulture, uljudbe i slično. No, je li baš tako? Nema li, primjerice, velikih razlika između života u zagrebačkom elitnom Tuškancu i života(renja) u njegovom Trnju, Trešnjevci? Iznova potvrđujemo da provincijalni duh živi (ili ne živi) u ljudima. Veliki Matoš, nakon pariških i ženevskih godina, piše o svom «dragom i prokletom» Zagrebu i ovako : «Lani se vraćah iz Zagreba oduševljen, ljetos razočaran. Malo te me ne upropastiše, jer im nijesam poćudan kritičar. Naš svijet, i to baš onaj najarogantniji, najgrlatiji i najpretenciozniji, nema još ni pojma o toleranciji, o lojalnoj polemici, o novinarskom moralu. U Zagrebu doživjeh da književnici, da ljudi što su svakodnevno u prijateljskom kontaktu, intrigiraju jedni protiv drugih. Što vam još ne doživjeh u Zagrebu?
To je uostalom sreća, jer bih ga u protivnom slučaju i opet ostavio krvava srca – kô nevjestu! Ovako mi je kao da se oslobodih tamnice. Zagreb je prekrasno, pitom mjesto ali ljudi, moralna atmosfera ne da disati čovjeku naviknutu na slobodni zrak inozemstva. Hrvatska je simpatičnija od Hrvata», ogorčeno zaključuje Matoš.
On to piše 1906., dakle na početku 20.stoljeća. Pitati nam se što je, u kakvoj korelaciji danas Zagreb glede rečenoga odnosa, i još određenije, hoće li za njega nakon 1.srpnja, dakle na početku 21. stoljeća, trebati reći isto ili slično što je zapisao i Matoš prije sto godina?
Što, dakle, bez obzira na lokaciju , može biti i jest provincija(lno)? Ivo Dekanović to je formulirao ovako: «Provincijalni svijet obično se očitovao jednostranom tjesnoćom, uskoćom životnog (društvenog) okružja, monotonom zatvorenošću ljudskih egzistencija u krugu neostvarenih težnji, raznih uskraćenja. Riječ je o tmurnim provincijskim zabitima u kojima se gubio zdvojni ljudski glas.» Na osobit način to je i opet sročio Matoš u pjesmi naslova koji nije slučajan, naime u Staroj pjesmi a čije prve strofe glase:
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavicâ čemu krepost diva?
To jest - i metropola može biti provincija.
Kako se dakle odhrvati provincijalizaciji i provincijalnom duhu? Nikako drukčije nego nastojati da živimo valjan suživot uz bližnjega, trpeljivo dakle, bez obzira na njegova stranačka, vjerska, socijalna i ina načela.
De-provincijalizacija znači i neprestanu osobnu težnju za prevladavanjem ustaljenih obrazaca, nastojanje za traženjem novih, kvalitetnijih oblika života u sredini u kojoj čovjek živi.
Pasivna obaviještenost o raznim događajima, pogotovo onima koji neposredno oblikuju čovjekovu svakodnevnicu jest stanovita provincijalizacija, a nastojanje da se ona, svakodnevnica, promijeni nabolje – nije.
Blizak provincijalnom je i pojam malograđanštine koja se prema Enciklopedijskom rječniku definira kao «nesposobnost za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti». Dakle, ne budimo «kleinburgeri», što pak nikako nije vezano za ovaj ili onaj grad nego za svakoga od nas.

P.S. *Ne znam zašto mi je na koncu svega ovoga na pamet došla sintagma kuruzni gospon!?
* Netom završiše provincijski izbori u kojima je bilo puno provincijalnog, od Čakovca do Dubrovnika. Nadam se da se razmemo.