Ličanin - pa zauzet za Međimurje!

Prije nešto više od mjesec dana, navršilo se točno stoljeće i pol od rođenja čovjeka kojega se ime – ne može se drugo reći, nego – izgubilo, i to s nepravom izgubilo iz međimurske povijesti. Istina, doduše, jest da nije bio Međimurac ni po rođenju, ni po podrijetlu, ni po stečenoj „zavičajnosti“, a ni po smrti i „vječnom počinku“ – ruku na srce, to niti nisu razlozi, najmanje pak zasluge po kojima bi se poimence ulazilo u bilo koju, pa i ovu našu povijest – ali i kao „nemeđimurac“ imao je s ovim krajem takve veze da mu one ne bi smjele biti zaboravljene barem u takvim zgodama kakva je ovaj jubilej.
Riječ je o Ličaninu, jednomu od onih za koje se nekad davno u ostalim hrvatskim krajevima znalo reći, nikako u pogrdnom smislu, da je „pravi Likota“ ili čak „Likota i pol“, što je zapravo značilo da je „pravi čovjek“ ili „ljudina“ – ne uvijek u fizičkom smislu premda su mnogi i takvi bili – koji ne odustaje lako od „svojega“. Za stare Međimurce takvi su bili „prave horvatske korenike štere se ne daju potreti sam tak“!
Bio je to dr. Pero Magdić, rođen 3. srpnja 1863. u Ogulinu, koji se iz siromašne seljačke obitelji s mukom i uz vlastitu zaradu za život probijao u više škole. Već kao gimnazijalac upoznao je „pravaštvo“, politički program dr. Ante Starčevića, i oduševljeno ga ne samo prihvatio, nego i širio. Posljedica toga bila je da je u sedmom razredu gimnazije trebao biti izbačen iz svih takvih škola u Hrvatskoj. Ipak, borio se i izborio svoje pravo da završi gimnaziju, a onda se na sveučilištu ponovilo isto: zbog otvorenog suprotstavljanja politici Khuen-Hederváryja zaprijetio mu je izgon i onemogućavanje studija, ali studentska i građanska podrška spriječili su to i Pero je, nakon završetka studija, odlučio svoj životni put nastaviti u Varaždinu.
Došavši 1890. godine u grad tada poznat po tome što se „nemškutarstvo“ i „mađaronstvo“ uspješno odupiru hrvatskom jeziku i duhu, već se kao odvjetnički pripravnik uključio u njegov društveni i politički život. Pogotovo je u njemu sudjelovao od 23. travnja 1898., kad je dobio „pravo odvjetovanja“, tj., otvoriti vlastiti odvjetnički ured, što je znak da je već postao pravi varaždinski „purger“. Što su pak o njemu mislili njegovi sugrađani, vidi se i po tome što je već u jesen iste godine bio izabran u gradsko zastupstvo. Čak i kad su više vlasti upravo zbog njega poništile izbore, građani su mu nakon mjesec dana ponovo dali svoje puno povjerenje.
Moglo bi se tako nizati još mnogo pojedinosti o Peri Magdiću u Varaždinu – među ostalim, bio je gradonačelnik, zastupnik u Saboru, delegat u zajedničkom saboru u Pešti (možda jedini [?] kojemu je hrvatski govor predsjednik uzalud pokušavao prekinuti sa „Megvonom a szót!
- Oduzimam vam riječ!“), veliki župan Varaždinske županije, a da se drugo „sitnije“ niti ne spominje! – ali to neka bude prepušteno Varaždincima (ako ga se makar i naknadno sjete!). Naše je da vidimo čime je „zaslužio“ mjesto među ovim „sitnicama“, a još više u našoj „pravoj“ povijesti.
Prije svega, to su novine sa simboličkim naslovom „Naše Pravice“. U glomaznoj državi u kojoj je trebala nestati tisućugodišnja Trojedna Kraljevina, govoriti o „našim pravicama“ nije bio nimalo lak i ugodan posao. Da se ne spominje drugo, dovoljno je vidjeti kako su i zašto te relativno male provincijske novine nestale. Već mjesec dana poslije početka Prvoga svjetskoga rata, 17. kolovoza 1914. hrvatski ban dr. Ivan Škrlec (Skerlecz!) „na temelju kraljeve ovlasti“ zabranio ih je i to obrazložio tvrdnjom ni manje ni više nego „da se sadržajem toga tiskopisa ugrožavaju interesi ratovanja“! Tako je 13. kolovoza 1914. izašao posljednji broj toga tjednika koji je od 4. veljače 1904. bio zapravo jedini ozbiljan oponent čakovečkomu „Muraköz – Megjimurju“, a taj „interese ratovanja“ očito – nije „ugrožavao“!
Već i to je mnogo, ali ne i sve. U tom je tjedniku od 13. prosinca 1906. do 27. lipnja 1908. izlazila „Povjest Medjumurja“ koju je iz tjedna u tjedan (s manjim prekidima) pisao dr. Rudolf Horvat, tada profesor u Petrinji i Zagrebu, i koja će u jesen 1908. – da se „svi na glavu postavimo“, nije mogla prije! – biti kao knjiga „izdana nastojanjem Dra. Pere Magdića“. Zasad se ne zna kad se Magdić toga dosjetio i kako je našao dr. Horvata, no, svakako je moralo biti mnogo prije nego se u jesen 1907. pojavio dr. Ivan N. Novak sa svojim predavanjem i brošurom „Istina o Medjumurju“. Zasad je (meni) tajna i koliko ga je „koštalo“ to „nastojanje“, ali se ne može poreći da je to bila prva koliko-toliko sustavna povijest „kraja med Murom i Dravom“ pisana svakomu Međimurcu razumljivim jezikom.
Spomenimo još samo jedno: premda povijest ne govori o tome, pripreme za oslobođenje Međimurja na Sveti post 1918. godine sigurno nisu mogle proći bez Magdića. Ono pak što je činio potom kao veliki župan Varaždinske županije i, kratko vrijeme, kao „građanski povjerenik za Međimurje“, tj., vrhovna vlast u tome kraju, bilo je dovoljno da mu se mnogi Međimurci osobno poklone na pogrebu koji je uskoro uslijedio. Umro je, naime, iznenada 22. rujna 1922. Nažalost, nisu to učinili i oni koji su to najviše morali.

P.S. Koliko su god, u odnosu na Međimurje, radili za istu stvar – njegovo oslobođenje i priključenje Hrvatskoj – a u osobnom životu usprkos razlici u životnoj dobi (čitava generacija!) možda bili i dobri znanci, dr. Pero Magdić i dr. Ivan N. Novak bili su ne mali politički protivnici, možda i prije, ali poslije 1918. sigurno. Ne ulazeći u pojedinosti toga, što drugo reći nego – šteta!