Lopovi i pokvarenjaci drže prodike o poštenju

Umjesto da postaje demokratskija i neovisnija, Hrvatska je sve ovisnija i sve nedemokratskija. Ako imamo na umu da država postoji zbog njenih građana, a ne građani radi države, tada Hrvatska više nije zemlja apsurda, već je Hrvatska – tisuće je argumenata za tu tvrdnju - apsurdna, promašena u namjeri i svrsi. Iako već punih sedam godina postoje ne samo indicije već i svjedočanstva da se na Medicinskome fakultetu (ali ne samo, naravno, zagrebačkom) događa trgovina umjesto nauke, nitko nije reagirao. Nije reagiralo ni vodstvo fakulteta, ali ni vodstvo (Zagrebačkog) sveučilišta. To samo dokazuje da smo postali amoralno, pokvareno, nepošteno društvo. Društvo, ako ga uopće i imamo, nepoštene objeručke prihvaća kao nosive stupove. Lopovluk je postao prihvaćen način ponašanja i djelovanja. Društvo ne osuđuje čak ni optužene za najteže oblike kriminala, ali ne zato što je humano i pravično te što smatra da su svi nevini dok im se ne dokaže krivica, već zato što je lopovluk postao isplativ, a onda i prihvatljiv način ponašanja. To znači da smo jako bolesno društvo koje, uz neku potpuno drukčiju, i, naravno, drugu vlast, očekuje dugotrajno liječenje. Ishod te terapije neizvjesniji je i od terapije protiv najzloćudnijeg karcinoma.
I SDP-u je nepoštenje prihvatljivo
Jeste li opazili kada je zvono zvonilo na uzbunu zbog potpunog gubitka društvenoga, općega poštenja? Onoga časa kada su dva bivša HDZ-ovca, Branimir Glavaš i Ivan Drmić, prvi trenutno na izdržavanju dugogodišnje kazne za zločin počinjen u ratu a drugi uvjetno kažnjen za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnoga suda, priznali da su 2002. godine na HDZ-ovu izbornome saboru krali glasove za Sanadera. Dakle, Sanader je postao predsjednik HDZ-a prijevarom, lopovlukom, krađom, nepoštenjem o čemu Drmić javno progovara 2006. godine. Iako pozvan na akciju od onih koji su lažirali izbore, državni odvjetnik Mladen Bajić ne reagira. Ne oglašava se i ne pokreće istragu. Nečinjenjem Bajić podržava kriminal. Ali, vidi vraga, niti SDP ne reagira na Drmićevo svjedočenje. Glume SDP-ovci da je riječ o unutarstranačkom, dakle, HDZ-ovom problemu što je, naravno, potpuno netočno. Jer, na temelju lažiranih izbora na 7. općem saboru HDZ-a, Sanader postaje i predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Da Drmić i Glavaš nisu krali glasove, Sanader ne bi nikada postao premijer. Dakle, jedna od najvećih prijevara u povijesti hrvatskoga višestranačja tadašnjoj opoziciji nije nimalo smetala. I SDP smatra da je političko nepoštenje prihvatljivo.
Njegovima oprašta sve
Zato i nije čudno što je premijer Zoran Milanović smijenio ministricu okoliša Mirelu Holy zbog – u usporedbi s ranijim i kasnijim moralnim posrtajima Kukuriku koalicije – benigne pogreške a, primjerice, Radimiru Čačiću progledao kroz prste kada mu je podturio prvostupanjski osuđenog kriminalca za člana uprave javnoga poduzeća, a potom i mnoge druge mutne tipove. Premijer je jednu od najsposobnijih i – dokazano je – najmoralnijih ministrica u sve vrijeme hrvatskoga višestranačja smijenio jer je smetala političkom podzemlju slizanom s kriminalcima koji zagađivanjem i skupljanjem otpada mlate grdne pare. Zato i nije čudno što Milanović svog prijatelja Zdenka Antešića štiti iako je počinio više pogrešaka koje nisu samo u domeni etike, nego i u domeni kaznenoga prava. Osim što je otišao na jedan dan u mirovinu a potom se ponovo aktivirao kao gradonačelnik Raba, Antešić je novac poreznih obveznika trošio za smještaj svoje tete u staračkome domu te je – otkriveno je ovih dana – kao lokalni šerif promjenom prostornoga plana svoje i poljoprivredno zemljište svojih rođaka prenamijenio u građevinsko. Na taj način se enormno obogatio. To, vidite, Milanoviću ne smeta. Zašto? Zato što je i on samo jedan od zagovornika teze da je „našima“ sve dopušteno te da su nemoral i kriminal prihvatljivi ako ga čine pobjednici.
HAC je utvrda
kriminala i
kriminalaca
Slučaj Antešić svjedoči o tome. Da smo postali apsurdna zemlja, s pravosuđem čiji rezultati su sve sličniji efektima kaubojskog sudovanja na negdašnjem divljem zapadu, potvrđuje afera Nesklad. Teško vam se prisjetiti o čemu je riječ? O farbanju tunela. Prije tri godine je podignuta optužnica protiv Jurice Prskala, Borisa Legca, i Željka Kandžije, nezasitnih šefova HAC-a, koji su farbanje dva tunela preplatili 22 milijuna kuna. Što se u međuvremenu događa? Dok su bili u pritvoru predsjednik Uprave HAC-a Stjepko Boban trojci daje otkaz zbog nepojavljivanja na poslu. Prskalu, Legcu i Kandžiji nije bilo teško dokazati da na posao nisu dolazili zbog više sile. I sada će, bez dvojbe, biti vraćeni na odlično plaćena radna mjesta te će im HAC morati isplatiti sve zaostale plaće s – kamatama. A što je sa sudskim procesom? Ne pokreće se. Kao što se ne pokreću istrage o tome zbog čega je gradnja autocesta iz čista mira poskupila nekoliko puta. Najveći kriminal se događao – a događa se, naravno, i danas – upravo u HAC-u, u HŽ-u, u HEP-u te drugim javnim poduzećima. Je li bilo što od tog kriminala istraženo? Je li bilo što dokazano? Jesu li, s Marsa vidljive pljačke, procesuirane? Je li itko za te najveće pljačke u Hrvatskoj osuđen?
O čemu to priča
Čobanković?!
Nije. Niti će – uz ovakvo državno odvjetništvo (točnije; ovakve državne odvjetnike) i ovakvo sudstvo (točnije; ovakve suce) – biti osuđeni. Sve te lopove veliki dio političke elite, ali i, na žalost, ostatka društva prihvaća kao ugledne, uspješne građane. Vidio sam na svoje oči kako čak i osuđene lopove tapšaju po ramenima, kako im se dive, kako građanima laska biti u društvu lopova i prevaranata. Na redovitim pokušajima da zrelo i već umorno tijelo ostane u kakvoj - takvoj kondiciji, nekoliko puta tjedno odlazim trčati u teretanu u kojoj trenira mnogo ljudi iz javnoga života. Među njima je i bivši ministar obrane Berislav Rončević, kojeg pri svakom susretu gledaju kao da je upravo on prošloga tjedna u HTV-ovu kvizu nesvakidašnjim znanjem osvojio milijun kuna. No, Rončević nije lumen u kvizovima, ali jest vješt u izvlačenju novca iz ministarstva, zbog čega ga je čak i prema lopovima naklonjeno hrvatsko pravosuđe osudilo na zatvorsku kaznu. Na Rončevića građani ne gledaju s tolikim podozrenjem kao na one koji uspjeh i novac postignu znanjem, talentom i radom. Neki dan smo u Hrvatskome saboru raspravljali o realizaciji proračuna u prvih šest mjeseci. Petar Čobanković je bio među tridesetak diskutanata koji su uglavnom ili hvalili ili kudili način na koji Vlada troši novac poreznih obveznika, a pohvale i kritike, naravno, ovise o tome jesu li zastupnici u opoziciji ili u vlasti. I Čobanković je – kao ravnopravni član nemoralnog, korupcijom prožetoga društva – dijelio lekcije kako Milanovićeva Vlada treba trošiti novac.
Lopovluk se isplati
Što je tu neobično? Ništa osim što je Čobanković sam priznao da je u aferi Paromlinska za svojega šefa Sanadera, u kojega je, po vlastitu priznanju, gledao kao u Boga, zamračio – dakle, u kompi s ostalim priležnim suradnicima – nekoliko desetaka milijuna kuna. Iako je priznao svoj lopovluk, Čobanković se i dalje smatra pozvanim, dovoljno moralnim i uvjerljivim građane te aktualnu Vladu podučavati o financijskoj principijelnosti. Političar koji je novac poreznih obveznika trošio na lopovluk danas bez trunčice srama drugima dijeli lekcije. Je li itko reagirao na Čobankovićevu nemoralnost? Nije, naravno. Jer, kažu, svi su nevini dok im se ne dokaže suprotno. Ali, pobogu, Čobanković je sam priznao da nije nevin!? Pa što onda?! On pripada najjačoj opozicijskoj stranci, on je ravnopravan član Hrvatskoga sabora, on, kao takav – na žalost – može govoriti što god hoće. Pa i to kako bi sadašnji ministar poljoprivrede trebao raspolagati s novcem.
No, nije Čobanković sudjelovao samo u aferi Paromlinska, iz koje je mesar Fiolić za Sanadera izvukao torbe novca, već je taj, javnosti simpatičan bivši ministar, svoje rođake i prijatelje zbrinuo s poticajima i državnom zemljom za sva vremena. Godinu, dvije dana (eventualnog) zatvora za učinjene grijehe biti će mu zasluženi odmor od sve te političke i medijske gungule. Nakon što se dobro odmori u zatvoru, uživati će plodove svojega nemorala. Za lopovluk je nagrađen i Ante Despot. Bivši član Uprave HEP-a i zet (ne bi bio član uprave da nije zet moćnika) HDZ-ova torbara Mladena Barišića za reketarenje i uzimanje mita od tvrtki koje su poslovale s HEP-om dobio je kaznu 15 mjeseci zatvora i 600.000 kuna. Uz to mora vratiti i 200.000 kuna nezakonite zarade. Kada su pretresali stan Mladena Barišića našli su u sefu dva milijuna kuna. Taj je novac, tvrdi Barišić, Despotov. Nitko nije pitao odakle Despotu dva milijuna keša. Od čega će mu – kad plati kaznu i troškove sudovanja - ostati 1,2 milijuna te od HEP-a dobiven 108 četvornih metara velik stan. Ma, koji kviz, koji loto!? Državna služba i povezanost s kriminalnim odvjetništvima, sudovima i političkim moćnicima veći je dobitak i od supersedmice.

P.S. Nedjeljnu večer sam proveo u dobrom društvu, odličnoj atmosferi i ugodnoj zabavi za koju su zaslužna dva velikana hrvatske glazbe; Zrinko Tutić i Rajko Dujmić. Dva sata osebujnih interpretacija ili, kako je to duhovito na velikoj pozornici Lisinskog prokomentirao showman Tutić, nultog čitanja, samo je djelić njihova izuzetno bogatog opusa. Taj kantautorski prizvuk, bogatstvo različitosti zvuka njihove muzike, originalnost pristupa u ophođenju sa štovateljima njihova stvaralaštva još jednom je pokazao da su Tutić i Dujmić uistinu danas – uz, kako reče Dujmić, njihova uzora Arsena Dedića – rijetki preostali lučonoše zagrebačke škole zabavne glazbe. Tutić i Dujmić su glazbeni međaši, muzikanti u pravom, dobrom smislu te riječi, stvaratelji hitova uz koje se ljubovalo, rastajalo, veselilo i žalostilo. Tutić i Dujmić su vrijedan dio popularne hrvatske kulture koju su na margine izgurali neuki, nepošteni i netalentirani radijski, televizijski i novinski urednici, pogotovo oni na HTV-u.