Matošev kaj

Godine 1873., 13. lipnja, rodio se u Tovarniku Antun Gustav Matoš, «Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom a Zagrepčanin odgojem», jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika, pisac koga smo «štrebali» u školskim danima i često posizali za njegovim stihovima u raznim prigodama. Povod za ove retke dakle je prigodničke, obljetničke naravi a dopustite mi – i subjektivne, jer mislim da glasoviti AGM (nije nakladnička kuća niti zagrebački holding!) svakako spada među najglasovitija hrvatska književna imena, stilski i tematski. Izuzetna duha i pera, Matoš nas je povezao s Europom, ponajviše stoga što je – boraveći u Ženevi a pogotovo u Parizu - u hrvatsku književnost donio europsku književnost, poglavito i Baudelairea i artizam, ali i nastojanje za proširivanjem uskih vidika: «Biti u kulturi samo Hrvat znači biti jadan Hrvat. Čovjek poznavajući samo hrvatske kulturne stečevine, ne bi možda mogao biti ni sasvim naobražen čovjek». Bilo bi stoga uputnije, uoči neposrednog ulaska, točnije hrvatskoga povratka u Europu, pisati o Matoševim europskim «vidicima i putovima» jer on, eto, bijaše jedan od naših najznačajnijih kulturnih «atašea». No, odlučih se na drukčiji pristup a poticaj mi bijaše Skokova misao: «Svojevrsna simbolika Hrastovačkog nokturna proistječe i odatle što je taj pjesnički tekst nastao upravo u Parizu, središtu moderne europske umjetnosti i književnosti, čime je kajkavski izraz i ovo kajkavsko ostvarenje, zajedno sa svim ostalim tekstovima što ih je Matoš ovdje napisao, na određen način integrirao u europsku književnost». Eto, vu tom grmu zajec leži – Matoš piše u Parizu (i) kajkavski, i time ga je već – na samom koncu 19.stoljeća – donio u Europu.
Riječ je o pripovijesti Nekad bilo – sad se spominjalo, nastaloj za Matoševa boravka u Parizu (1899-1904.) u koju je pjesnik uvrstio spomenutu pjesmu a ona glasi:

Kaj da počmem, moja draga mati,
Smrt i betek – to je sinek tvoj.
Strelili su mene Smiljke zlati
Prami, Smiljka – to je beteg moj!

Već je zorja, a ja nemrem spati,
Po hiži se hinca mislih črni roj,
Kokotiček već kriči za vrati:
Hajči, Smiljček, hajči picek moj!

Spomenem li tek uzgred specifičnu Matoševu sklonost suprotnostima, «razapinjanjima» (nježnost-ironija, nokturalni-jutarnji ugođaj) te ruralni ugođaj (riječ je o turopoljskoj kuriji Hrastovec), važnije je naglasiti da ovom pjesmom zapravo započinje i kajkavski odvjetak moderne hrvatske lirike. Naime, nakon Gajeve akcije kajkavština je izgubila status komunikacijskog, horvatskog jezika te se u drugoj polovici19. stoljeća održavala na životu u nekim Kovačićevim i Šenonim interpolacijama. Matoševa pjesma, objavljena s pripovijetkom u knjizi Novo iverje, skice i sličice u Zagrebu 1900., doista stvarno označava uskrsnuće književnoga kaja, koji pak je inspirativno djelovao na kasnije Galovića i Domjanića.
Općenito je mišljenje da su to jedini Matoševi stihovi u njegovom nevelikom pjesničkom opusu. Manje je poznato da je pisao i kajkavske epigrame. U njima je kritički, matoševski ostihovao pojave što ga najviše žuljale – pomanjkanje domoljublja, beskičmenjaštvo, kao što je to u epigramu Prije otvorenja:

V spravišće idu, kak na groblje
Domovine oci
Pak ne znaš, kaj su: črno roblje
Ili pak klopoci.
«Spravišće»je sabor i Matoš ovdje otvoreno, invektivno upućuje strjelicu hrvatskim sabornicima poradi njihova političkog poltronstva spram Beča i Pešte. Reklo bi se – sada, pred ulazak u EU svaka je sličnost s današnjim Saborom posve slučajna!
I u drugim tekstovima AGM nesmiljeno, oštro i otvoreno šiba upravo ovakva držanja svojih suvremenika, baš zato što mu je kao domoljubu bilo stalo do –stava, do ponosa, do «imanja svoga ja». Primjerom nam može biti sonet Grički dijalog, čija su dva katrena ispisana kajkavštinom:
Čuju gospon, zakaj nečeju
Naši ljudi bit za bana zdigani?
Zakaj naši novci drugom tečeju?
-Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!

Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ljudi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlju vlečeju?
-Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
Tome pak se pridružuje Matoševa znamenita crtica Kip domovine leta 188* ; crtica tematizira Khuenov potez – kad je postao banom 1883. dao je na financijskim uredima poskidati hrvatske natpise i postavio grb s mađarskim (i hrvatskim) natpisima. Već naslovom Matoš kajkavizira: «kip» je slika, pa i danas čujemo «denem te na kipec», slike svetaca su «kipeci» i slično, a «188*» pak sugerira da je takvo stanje bilo u čitavom desetljeću, umjesto zvjezdice mogla je biti koja god brojka. Ali, Zagrepčani se na potez bana-mađarona tek «ušeprtljiše» pa to bijaše tek «buna» koju pak je «vodio» bračni par, Pepica i Joškec Pogačić. Njih dvoje, stari Zagrepčanci, vode kajkavski dijalog, slikovit, ekspresivan: kad dolazi mađarska konjica da smiri «bunu», muž nagovara ženu da pobjegnu s poprišta, a ona mu odgovara: -Nedem, makar fratri padali! ; - Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis’ niš kriva!; (kad je pobjegao): -Fuj te budi, pajcek vušivi!
Moglo bi se o Matošu i njegovom o još koječemu. Recimo, u njegovoj putopisnoj prozi, znakovito naslovljenoj Kod kuće (nakon «landranja» po svijetu Matoš putuje Hrv.zagorjem) u kojoj prozi oživljuje Petricu Kerempuha, a tad, s pravom zapaža Skok, «Matoš živo osjeća jezik, pri čemu kreativno sintetizira kajkavsku jezičnu tradiciju sa živim kajkavskim, zagrebačkim žargonom svojega vremena»:
Išel ti je mužek z svojom kusicom v Zagreb prodavati žmehkoga odojka i, kad je došel v kvartir k jednomu velikomu gosponu, ostavi kusicu v tremu, gde si je na ormaru frkal rep jen veliki i grdi jopec. Naš Stubičan se v hiži pogajal, kada ti za pet ran božji počne pred vrati kusa cvileti, hoču reči javkati, tuliti i zdihavati, kakti da joj šinter zub skupavati, vuha štucati ili kurtasti rep dati prihaja. Mužek na vrata – imal je kaj videti – i počme kleti: -Iš nesnmaga kosmata, iš fačuk prokleti! Ak se po lujftu prekopičeš, ak se znaš z nogom fseknuti i za vuhom buhe trebiti i počesati, ak z gosponi cukor i pomaranđe ješ i ak se na repu zibaš, štujdiraš, po zraku soldačke kunšte delaš i z kuharicam i inuši se hincaš, ti ne smeš z moje kusice bedaka delati i njeno poštenje vzemati. Ti nisi človeku spodoben jopec, ti si pajcek, Kranjec grintavi! Lepe stvari su te gospoda navčila! – I mužek jopca za rep i za glavu, pak ti ga zaguti. Dojde veliki gospon s puškom, i Stubičan funda gospona, kuhtiča, inuša, deklu, kuharicu, vujde čez oblok v šumu, i sad bu došel na galge.
Riječju, Matoš je kajkavski napisao malo ali je za taj kaj učinio vrlo mnogo!

P.S. Matoš, Europejac, zapisuje svima nam poznatu lozinku: Dok je srca, bit će i Kroacije! Treba li ovome ikakvo objašnjenje?