Mediji se čude što nema rastrošnog župana

Čudna smo mi to zemlja. Grcamo u dugovima, nezaposlenost je velika, a plaće onih koji imaju tu sreću da rade male, ako im se uopće isplaćuju. I kad bi u takvim okolnostima bilo normalno da se na svim razinama dužnosnici ponašaju sukladno općim prilikama u društvu, skromnost i šparljivost, na žalost rijetkih jedinki, postaju medijski hit. Tako je proteklih dana „zvijezda“ bio naš župan Matija Posavec jer, čude se mediji, nema službenu kreditnu karticu, ne isplaćuje si dnevnice, vozi automobil star sedam godina, bez osobnog je vozača i ima najnižu župansku plaću od samo 13.000 kuna. U usporedbi s većinom župana ostalih hrvatskih županija, naš Matija je doista siromašak. No, to je njegov osobni izbor jer je i županijski prosjek plaća tek oko 3.700 kuna, dakle, znatno niži od državnog prosjeka. Neki će to nazvati demagogijom, ali, međimurski župan osobnim primjerom, skromnošću, pokušava dijeliti sudbinu svojih sugrađana.
U tome je, na žalost, usamljen, a na najmanje odobravanja svojim će postupcima naići kod svojih ostalih kolega župana, od kojih neki nemilice troše, kao da su njihove županije vrtovi bogatstva i blagostanja. Tako najveću plaću, veću od 18.000 kuna, ima župan nama susjedne Varaždinske županije Predrag Štromar, premda je u njoj prosjek plaća na istoj razini, ili čak i niži nego u Međimurju. U Istarskoj županiji župan Valter Flego raspolaže s čak tri službene kreditne kartice, a samo za reprezentaciju u 18 mjeseci tamo je potrošeno 700.000 kuna. Nasuprot tome, u našoj je županiji smanjenjem plaća i prepolovljenim brojem pročelnika ušteđeno 550.000 kuna. Neki od bahatih župana, uz urede s brojnim osobljem, ne mogu čak ni bez domaćica koje kuhaju kavu i poslužuju napitke njima i njihovim gostima! Zamalo svi imaju kartice sa ili bez limita, osobne vozače i jake makine. Sve se to plaća iz županijskih proračuna.
Ministar zdravlja tjera liječnike u štrajk
Rastrošnost u županijama i ponekim gradovima, pa i državnim službama i ministarstvima, izaziva opravdano nezadovoljstvo jer, nasuprot tome, nema novaca za djelatnosti poput zdravstva koje su na usluzi svim građanima.
Dijelom i zbog toga su liječnici i medicinske sestre krenuli u štrajk kojem je podršku dala većina korisnika njihovih usluga. Iako su bili u štrajku, nisu odbili obavljati svoj posao. Bili su na radnim mjestima i usluživali mahom sve pacijente koji su dolazili u njihove ambulante. Tu iznimnu korektnost zamalo je poremetio ministar zdravlja Rajko Ostojić prepucavanjem sa sindikatima o postotku štrajkača. Samo da nije poželio da liječnici i sestre doista iziđu izvan ambulanta i prosjede radno vrijeme, pa da tako potvrde da su u štrajku i suglasni sa sindikalnim zahtjevima.
U protuštrajkačkom zanosu ministar dr. Ostojić zborio je i o mjerama koje njegovo ministarstvo namjerava poduzeti da se poboljša materijalno stanje zdravstva. Spomenuo je objedinjavanje pojedinih medicinskih djelatnosti za više međusobno bližih bolnica. Kao konkretan primjer naveo je bolnice u Čakovcu, Varaždinu i Koprivnici. Kaže, neracionalno je imati dvojne kapacitete u Čakovcu i Varaždinu, na razdaljini od svega 13 kilometara. Pritom je on, kao i mnogi drugi koji smišljaju slične „racionalizacije“, ispustio iz vida da su pacijenti čakovečke bolnice i iz Donje Dubrave, Kotoribe i Donjeg Vidovca, kojima je Varaždin udaljen čak 50 kilometara!
Honorar i za
pokojnog autora
Ugodna je spoznaja svakom tekstopiscu da ga se čita, a još draže da se na napisano reagira, pa to i komentira. Putem takvog javnog komuniciranja i čitatelji profitiraju jer oni unose živost u novine. Tako se u prošlom broju Međimurja reagiranjem na Zanovijetanja javilo Hrvatsko društvo skladatelja, odnosno ZAMP, koji je stručna služba zaštite muzičkih autorskih prava. Vrlo korektno obrazložili su način na koji se prikupljaju podaci o javno izvođenim muzičkim djelima i kako se obračunavaju i isplaćuju autorski honorari. Potvrdili su moju dvojbu da su neki autori zakinuti premda sam iznosio primjere iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji se ne odnose na današnji ZAMP, niti je tada bilo takvog zakona kakav je sada na snazi. No, kad već spomenuše Ivana Glavinu, autora vječne melodije Trsek moj, on, vjerojatno, ni danas, da je živ, ne bi dobio autorske honorare. Naime, iz reagiranja ZAMP-a razvidno je da se honorari dijele samo članovima HDS-a, a Glavina to nije bio. Proizlazi da možeš biti najizvođeniji autor, ali zaludu sve ako nisi učlanjen u društvo skladatelja, odnosno ZAMP. To je nešto kao - nema ti mirovine ako nisi član neke od udruga umirovljenika?! No, šalu na stranu. Premda nije njihov član, iz ZAMP-a poručuju da nasljednici Ivana Glavine, ako opunomoće stručnu službu, ipak mogu do njegovih prava. To je ugodno čuti jer Trsek je snimljen na nebrojenim pločama i albumima - od Vice Vukova do Tete Lize i Žige, pa je, kao najpopularnija međimurska pjesma, nedvojbeno puno izvođen, ne samo na lokalnim radijskim postajama.
Zbog kolumne u kojoj je kritički progovorila o besmislenoj svađi svog partijskog šefa Zorana Milanovića s Europskom komisijom, iz SDP-a leti istaknuta članica Aleksandra Kolarić, glasnogovornica Račanove Vlade i predstojnica Ureda za odnose s javnošću. Kolumna je objavljena u srijedu, a Predsjedništvo SDP-a ju je zbog uvrijeđenog predsjednika izbacilo već u četvrtak! Kao kolumnist, dobro je da nisam član niti jedne političke „demokratske“ stranke, pa da platim ceh zbog „verbalnog delikta“.

Umjesto P.S.-a

Danas su već vrlo rijetke slike ovakvih starinskih seoskih motiva u našem kraju. Nešto od ruralne baštine pokušava se sačuvati tek restauriranom starom kućom u Frkanovcu. Zasad se dalje od toga ne razmišlja. No, bilo je dobrih ideja koje se, na žalost, nisu ostvarile. Dopao mi je ruku pregled zaštite nepokretnih spomenika kulture na našem području iz 1985. godine.
Ustvrđeno je da je vrlo teško zaštititi i očuvati autohtonu ruralnu arhitekturu. Zbog toga je predloženo uređenje etnoparka u koji bi se prenijeli još sačuvani najvredniji ruralni spomenici ili bi se izradile njihove vjerne kopije. Generalnim urbanističkim planom, njegova lokaci, kod Preloga.