MILANOVIĆEVA VLAST VEĆA JE KAZNA OD SMAKA SVIJETA

Kakva je bila 2012. godina? Godina izgubljene nade. Niti jedna dosadašnja vlast nije u tako kratko vrijeme ugasila, pokopala vjeru u bolju budućnost nego što je to učinila Kukuriku koalicija. Kukurikavci su nakon godinu dana besciljnog lutanja podrugljivo poručili hrvatskim građanima da je nada bogatstvo onih koji ništa nemaju. A što će onda sutra imati oni koji danas nemaju ništa? Imat će više od ništa. Kako je to moguće? Moguće je. Evo i kako. Onima koji su prije osam godina kupili stan na kredit i uredno ga otplaćivali svo vrijeme, danas je glavnica veća nego kada su kupili stan. Banke-nametnice su ih izreketarile. Nisu se ljudi više nadali da će ih zaštititi neoliberalna, HDZ-ova Vlada koja je bila javno na strani bogatih, na strani kapitalista, na strani bankara. Pametniji, ili, točnije - informiraniji se nisu nadali da će ih zaštiti Željko Rohatinski, guverner koji je maestralno štitio interese financijskih centara moći te unesrećivao, iz dana u dan, stotine tisuća hrvatskih obitelji. I usprkos služenju bankama i krupnome kapitalu, a zahvaljujući dirigiranim medijima, Rohatinskog su voljeli oni koje je unesrećivao. Malo koga je iznenadilo to što je HDZ uveo famozni krizni porez (harač) i što nije dirao – recimo – bajoslovne ekstraprofite banaka, niti se usudio dirati najbogatije.
Kratak život na dug
Zato što se kapitalistima prostro pod noge kao tepih i zato što je stranački vrh uz pomoć stotina (a možda i tisuća) poslušnika - malih, srednjih i velikih grebatora bezobzirno pljačkao narod, HDZ je izgubio izbore. Većina je građana vidjela nadu u Zoranu Milanoviću i njegovim ortacima. Pa ipak su oni – pomisliše naivni Hrvati – socijaldemokrati. Ipak je to – ponadali se hlebinci – nekorumpirano, narodu privrženo, samozatajno političko društvo, društvo koje obećava... Što obećava? Sve. Na prvome mjestu - bolje i sigurnije sutra za srednji sloj, za sve radnike, za sve one koji žive od svojih plaća. Radnik će biti s nama – piše u programu Vlade – siguran, zaštićen, radnik će konačno biti na pijedestalu. I neće biti – ti bokca – dijeljenja fotelja rođacima, prijateljima i stranačkim drugovima. Prije izbora su frcali slogani. Jedan od njih je glasio: „Dug život, a ne život na dug!“ Mučno vam je – je l’ – od te jeftinoće, nemuštosti i infantilnosti. Pa, čak ni to infantilno obećanje nisu ostvarili. Čak-što-više, gurnuli su građane u glib dužničkoga ropstva iz kojega obitelji neće moći izvući ni naša djeca, ni naši unuci, ni naši praunuci... možda tek djeca praunuka. Koja će biti, sudeći po bijeloj kugi, mješavina Hrvata, Kineza i još ponekog istočnjačkijeg naroda.
Plan za propast
Busali su se kukurikavci još banalnije i – sada mi je jasnije, iskrenije s - „Imamo plan!“ Kakav plan? Za što plan?! Imaju li dobar ili loš plan?! Ako se analizira praznina i bezveznost slogana: „Imamo plan“, treba se složiti s Milanovićem koji je prije dva, tri tjedna ispalio: „Ništa nismo obećali“. Točno. Zato što se sloganom „Imamo plan“ može najavljivati i kataklizma, smak svijeta. Od kojega se Hrvati ne moraju plašiti jer mi imamo – Milanovića i njegovu Vladu. Veće kazne od toga, izgleda, ne može biti. Smak bi za mnoge bio spas. „Naš je posao da osiguramo vaš posao“ – obećavali su Milanović, Čačić, Jakovčić i Hrelja. Umjesto posla, osigurali su – burzu. Osigurali su još veću nesigurnost radnika. A nakon što su nas reketarske rejting agencije bacile u kreditno-financijsko smeće, Milanović će radnicima još više kresati ionako skresana prava. Slogan „U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače!“ dao je naslutiti 13., 14. i 15. plaću. Pomislili su radnici da će tobožnji socijaldemokrati napraviti pravilniju preraspodjelu bogatstva kako bi se između njih i, primjerice, Mudrinića ili Todorića smanjile razlike. Ponadali su se građani Hrvatske da će Milanović i njegovi liberalni pajdaši stati na vrat neoliberalnoj nemani te izgraditi pravednije i sigurnije društvo.
Milanović se ponaša kao Super Hik
Ali, malo morgen. U njihovim ustima tvrdnja da je Hrvatska demokratska, neovisna, samostalna i socijalna država zvuči kao sprdnja. Hrvatska nije niti demokratska, niti neovisna, niti samostalna, a još manje socijalna država. Osim, naravno, ako se socijalnom državnom ne smatra država u kojoj socijala pomaže bogatune. Zato što se Milanović ponaša kao Super Hik - otima siromašnima i oteto dijeli bogatima. Milanović je nadrastao HDZ-ov harač jer u daleko većoj krizi uzima samo onima koji žive od svojih plaća i ne dira bogate. Ne dira banke koje milijarde iz Hrvatske šalju u matične zemlje za razvoj gospodarstva. Ne sastaje se Milanović s radnicima, ne sastaje se sa sindikalistima, nema u savjetničkom timu stručnjake za zaštitu radnika, već prijatelje tajkune. Je li se to Milanović preko noći promijenio? Nije. Trenutni premijer nikada i nije bio socijaldemokrat. U SDP-u je krajem devedesetih završio zato što je smatrao da će se na Iblerovom trgu lakše uspinjati. Milanović je iznevjerio i predizborno obećanje da će kukurikavci izvoziti ideje, a ne pametnu mladost. Jedino što danas izvozimo u ogromnim količinama su mladi, školovani i pametni ljudi kojima su mjesta ukrali Milanovićevi te, ponajviše, Čačićevi kamaradi.
„Čim zinem, ja
muljam i lažem“
Kriza je u Hrvatskoj produljena i produbljena zato što su – priznaje i najkompetentniji ministar Slavko Linić – podbacila javna poduzeća. A podbacila su jer se godinu dana u udobne, dobro plaćene fotelje smještaju podobni prijatelji, stranački drugovi, rođaci i zavičajci.
Tko su najbliži suradnici ministra Željka Jovanovića? Riječani. I, što su još ti Riječani? SDP-ovci. I što su još? Jovanovićevi pripuzi. Koga je zapošljavao Radimir Čačić? Stručnjake?! Vraga - HNS-ovce. Zato što, misli Čačić, čim je HNS-ovac, stručan je. Isto čini i ministar Vrdoljak koji pokušava loše imitirati Čačića. Naročito njegovu odlučnost. Da, ipak ispunjavaju Milanović i sve mu nevjernije koalicijsko društvo (podmetača nogu) barem jedno predizborno obećanje, a ono glasi: „Plan za novi dan.“
A plan za novi dan je ili jedna od bezbrojnih zemlja-zrak izjava predsjednika Vlade, ili postavljanje za direktora javnog poduzeća osobe kojoj je najveća kvalifikacija stranačka iskaznica, ili novi konflikt u Vladi, ili još jedan u Saboru usvojen proturadnički zakon. Kako i predizborni slogani i program Vlade demantiraju premijera Milanovića koji je nakon godinu dana vladavine ustvrdio da kukurikavci narodu nisu ništa obećali, pa zato ne mogu i ne moraju ispunjavati obećanja, treba se prisjetiti poruke kojom je u studenom 2011. godine u Osijeku prelijepljen plakat Kukuriku koalicije: „Nemam bogat vokabular, pa ne znam što da kažem jer čim zinem ja muljam i lažem.“
Ovu odmičuću, 2012. godinu obilježila je bahatost, nesposobnost i bešćutnost nove, a nevjerojatno starmale vlasti koja nije provela niti jednu reformu i nema niti jedno rješenje niti za jedan problem. Jedino ministar rada Mirando Mrsić sigurno ZNA da će nezaposlenost rasti. Kako dugo? Tako dugo dok su kukurikavci na vlasti.

P.S. 1 Da smo banana država, nedemokratska, s kaotičnim, nestručnim pravosuđem, zavisna od tuđih banaka i centara moći, sve je više dokaza. Jedan od njih je i popis stanovništva. Nakon godinu i pol dana, javnost je dobila prve rezultate o tome koliko nas je, koliko smo (prosječno) stari, koliko vjerujemo i jesmo li i dalje nacija u nestajanju. Zašto smo tako dugo čekali na djelomične rezultate popisa? Zato što je rađen amaterski, a obrađivan još amaterskije. Primjerice - Indija je radila popis stanovništva u dvije faze, 2010. i godinu dana kasnije. Nakon druge faze, javnosti su za mjesec dana predočene činjenice o 1,2 milijarde ljudi. Čak su i Grci obradili podatke za dva mjeseca. Hoće li zbog ovog skandala itko biti smijenjen, hoće li itko odgovarati zbog amaterizma? Neće. Kao što nitko neće odgovarati za amaterizam u HAC-u, za amaterizam u HEP-u, za amaterizam u bilo kojem javnom poduzeću ili ustanovi. Za amaterizam u javnim poduzećima i ustanovama odgovara Vlada, odnosno Milanović. A on ni za što nije odgovoran.

P.S. 2 Poput Milanovića, i Tomislav Karamarko iz dana u dan uveseljava narod doskočicama i poskočicama. Jedna od brojnih neozbiljnih (izrečena na izbornoj skupštini HDZ-ova zagrebačkog ogranka) glasi: „Hrvatska neće opstati ako HDZ ne pobijedi na izborima... Prosječni Hrvati dišu kao što diše HDZ...!“ A kako je disao, i još uvijek diše HDZ, demonstrira se na brojnim sudskim procesima u kojima se sve samim vrhovnicima sudi za teški kriminal. A taj teški kriminal podržavali su mnogi iz sadašnjeg vodstva HDZ-a. U onoj prvoj rečenici Karamarko je izrekao jedan suvišan NE. Izbacite li ga iz te rečenice, Hrvatska ima šanse. I tada će Hrvatska disati lakše, poštenije, opuštenije. Bit će to istinski narodni preporod.