MILICIJA S ‘ORLA’ SKIDALA I ODNOSILA VIJENCE S MAĐARSKOM TROBOJNICOM

Na postolju spomenika hrvatskom banu, vojskovođi i pjesniku Nikoli Zrinskom na čakovečkom Trgu Republike položeno je nekoliko malih vijenaca prepletenih crveno-bijelo-zelenim vrpcama, bojama mađarske zastave, i natpisima na mađarskom jeziku. Hrvatske trobojnice nema. I tako to već desetljećima. Mađari hodočaste u Čakovec i iskazuju počast „svome“ Zrinyi Miklosu. Dolazili su i kada to za njih, a bome ni za nas, nije bilo preporučljivo. Naime, za bivše jugoslavenske države, Zrinske se nije slavilo. Smatralo se to, najblaže rečeno, neprihvatljivim postupanjem.
Mađarski turisti znali su doći autobusima koje su tada smjeli parkirati na glavnom čakovečkom trgu. Pomiješani s mnoštvom naših građana, koji su tuda prolazili ili šetali, iskoristili su gužvu i neometano, na brzinu na spomenik položili vijenac s mađarskim obilježjima. Sjećam se da je jednom na vrata mog ureda u Starome gradu pokucao milicionar u službenoj uniformi. Rekao je kako mu je poznato da svakoga dana prolazim trgom na posao. „Jesi li vidio tko je stavio vijenac na „orla“?“, zapitao je. Naravno da mu nisam mogao na to odgovoriti. Vijenci su i nadalje povremeno znali osvanuti na podnožju „orla“, ali milicija više nije dolazila k meni u radiostanicu, već ih je uredno skidala i odnosila.
U bivšoj su državi otpor spram veličanja spomenika Zrinskom opravdavali da se njime slavi mađarska država jer su ga podigli Mađari. Naravno da je to bilo vrlo prozirno premda je točno da je sagrađen 1904. godine, kada je Međimurje bilo pod mađarskom upravom i vlašću. No, nije to bio razlog. Nije se naprosto dopuštalo slavljenje hrvatskih povijesnih velikana Zrinskih. Najočitije je to bilo poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine, raspuštanjem i zabranom rada Matice hrvatske i Kulturno-prosvjetnog društva Zrinski, koji su promicali upravo ideje i djela ove velikaške obitelji.

Da ne slavimo samo smrti

No, ne kanim ovom prilikom detaljnije ulaziti u povijest. Namjera mi je ukazati na činjenje Mađara koji cijene zasluge Nikole Zrinskog i njihovoj povijesti i kulturi. Zasad se u Međimurju glavna svečanost njemu u čast svake godine priređuje u Gornjem Kuršancu, u Općini Nedelišće, kod spomen-obeliska kojim se obilježava njegova tragična pogibija 18. studenoga 1664. godine, koji je znatno kasnije podigla grofica Ana Maria Pignatelli Althan. Turistička zajednica i Zrinska garda mogli bi osmisliti slavlje dana njegovog rođenja, 1. svibnja 1620. godine. Da se ne slavi samo smrt naših velikana, ne samo ovog Nikole, već i brata mu Petra, pa i onog junaka Nikole Sigetskog.
Premda je neukusno međusobno vrednovati značaj i veličinu povijesnih ličnosti, uvjerenja sam da bi se u Čakovcu znatno više trebao slaviti upravo Nikola Zrinski koji je rođen u tom gradu i u njemu je stolovao. On je bio začetnik pobune protiv Bečkoga dvora, a njegov brat Petar samo je nastavio nakon Nikoline pogibije. O njegovom doprinosu književnosti i kulturi da ne govorimo. Za njegova vladanja, čakovečki dvor mogao se mjeriti s mnogim ondašnjim europskim kraljevskim metropolama. Naposljetku, on je doveo i franjevce u Čakovec u kojem su trajno ostali.
U tom kontekstu, vrlo je pozitivno što je Muzej Međimurja dao izraditi majice-suvenire s likom Nikole Zrinskog. No, imam dobronamjernu primjedbu. Natpis na majici je: Nikola VII. Zrinski. Povijesno potpuno ispravno, ali ne i edukacijski, pa ni promocijski. Upravo zbog toga što je više Nikola u obitelji Zrinski, za ovog našeg bilo bi uputnije dopisati pridjev Čakovečki jer on doista i jest čakovečki. Često sam susretao nedovoljno upućene ljude koji „lutaju“ kada je i o kojem Nikoli Zrinskom riječ. Pa, kad se već sigetskog junaka najčešće „krsti“ Nikolom Sigetskim, preporučam što češće imenovanje ovog Zrinskog – Nikolom Čakovečkim. Na ponos njemu i svima nama.

Šutnja gradonačelnika Kovača

Na ponos gradu, nadam se da će ostati i drvored platana u Ulici ZAVNOH-a s čijim se najavljenim rušenjem i nadalje većina ne slaže. Može se to iščitati i po brojnim reagiranjima na Facebooku. Prilažu fotografije platana u drugim gradovima, pa pitaju - kako tamo mogu rasti, a u Čakovcu ne? Zahvaljujući Udruzi umirovljenika Čakovec, koju uspješno i vrlo kreativno vodi Antun Golubić, prošli tjedan, prije posjeta kazalištu, svratio sam na zagrebački Zrinjevac. Unatoč kiši, prošetao sam od drveta do drveta. Sve samo platane, i to, rekao bih, stoljetne. Nigdje nikakvih izbočina na tlu. I nisu samo u parkovnom dijelu, već su zasađene i kao drvored u ulici kojom prometuju tramvaji. Debla ponekih stabala zbog starosti su već nagrižena, ali se ne ruše, već liječe.
Pogledom u krošnje, vidi se da se one uredno orezuju, kako se ne bi previše širile. Zagreb se, eto, ne odriče svojih platana, dapače, one su simbol Zrinjevca. A ima ih i u drugim zagrebačkim ulicama. Zagreb je metropola, a neki bi od Čakovca sami stvarali provinciju uništenjem i ono sve manje gradskog šarma što ga ima. Začudo, svih ovih proteklih tjedana gledam i slušam gradonačelnika Stjepana Kovača na raznoraznim svečanostima, podjelama i dodjelama, ali nisam od njega čuo očitovanje o toj temi kojom su njegovi građani zaokupljeni, premda za nju zna, ako ne drukčije, jer je i osobno na fejsu. Znači li njegova šutnja da će Grad zaista ispljunuti 600 tisuća kuna za taj rušilački čin?

Umjesto P.S.-a

Pripadam generaciji koja je imala zadovoljstvo svjedočiti još ponekim živim granama na staroj čakovečkoj agaciji, kako se u međimurskom žargonu naziva to drvo. Neobično je bilo vidjeti mlado, zeleno lišće na već raspukloj starini u gradskom parku koja neumitno umire. Da se ne sruši, godinama su njezine temeljne grane bile poduprte debelim drvenim stupovima. Po njoj su se djeca penjala, pored nje mnogi su se fotografirali za uspomenu i sjećanje na stoljetnu agaciju. Bila je jedan od simbola grada. A onda se najednom sve urušilo. Nitko da joj pritekne u pomoć. Na golemoj hrpi ostale su povaljane pokidane grane i raspucano deblo, sve prepušteno zubu vremena i truljenju.
Trajat će takva još neko vrijeme jer je u nje vrlo čvrsto drvo. No, zar ne zaslužuje barem nekakvu malu natpisnu tablicu, da joj se ispiše barem ime (agacija, akacija ili bagrem) i približna starost? Nagađa se da je tu najmanje jedno stoljeće, a možda čak i više. Stručnjaci to mogu procijeniti. Ovako, za mnoge - ovo je samo hrpa dotrajalog drvlja koje će jednog dana netko maknuti.