MOJ TJEDAN

Treći tjedan u ožujku slavi se Svjetski dan voda, pada 22. ožujka, koji je rezolucijom UN-a proglašen danom kad se cijelo čovječanstvo mora, ili bi se barem trebalo, prisjetiti značaja vode kao jednoga od osnova života. Svečanostima održanim u u četvrtak i petak obilježile su ga i “Međimurske vode” kojima je lokalna samouprava povjerila brigu o upravljanju vodama u razvoju sustava vodoopskrbe i odvodnje otpadnih voda. U to se ulagalo puno, pokazuju podaci na koje se podsjetilo u svečanoj prigodi. Lani su u razvoj sustava vodoopskrbe i odvodnje uložena 63 milijuna kuna, a treba istaknuti visok udio države, odnosno “Hrvatskih voda” koje su dale 40 milijuna kuna, ili 57 posto. Udio države u ovim investicijama raste. Još do pred nekoliko godina omjerom od 50 prema 50 je bio osnova za sporazum države i lokalne samouprave u financiranju projekata na ovom polju – onih krupnijih, jasno da su oni manji lokalna odgovornost. Uloga države tu će i dalje rasti, u velikom zahvatu koji predstoji - izgradnji kanalizacije za četiri naselja “dravskog bazena” Grada Čakovca “Hrvatske vode” preuzimaju obvezu vraćanja 90 posto od međunarodnog kredita od 8 milijuna eura. Ukratko, kad je riječ o razvoju sustava vodoopskrbe i odvodnje, Međimurje je gotovo miljenik države. To, naravno, ne mijenja na ukup-nom stanju stvari - u ovome je država Međimurju majka, u većini drugih stvari maćeha. Ono oko čega se treba malo zamisliti jest upravo taj “majčinski” karakter uloge države u javnim poslovima, znači i u javnoj strani naših života, ali koja je i okvir svega što privatno radimo.
Sveci koji blago dijele
Navikli smo se, već kao prirodnu prihvaćamo ovu njenu dominantnu, “roditeljsku” ulogu. Što je s idealom da država bude tek servis građana, kao u državama, barem većini njih, u čije ćemo društvo ući s 1. srpnjem? Bitan element demokratskog ustroja većine zemalja EU jest decentraliziranost javnih funkcija, znači i sredstava. Njihove vlade nisu “sveci koji blago dijele”, kao u deseteračkoj narodnoj pjesmi, već ekipe koje koje pokušavaju pametno voditi regulaciju javnih poslova, a i to daje dovoljno razloga za burne rasprave, kako nas podsjećaju svaki novi dnevnik i novine.
Zato bismo morali u obzir uzeti još jednu od značajki medijske buke stvorene oko razmjena optužbi između premijera i opozicije, između premijera i HRT-a i drugog. Njome ne samo da su u drugi plan potisnuta opća pitanja uspješnosti vlasti oko gospodarstva i (ne)zaposlenosti i sl. U daleku pozadinu potisnuto je pitanje decentralizacije Hrvatske. Premijer je cijelu Hrvatsku nespretno upozorio na postojanje Špičkovine, pa će uskoro ići tamo da bi izgladio nesporazum, kako se čuje. Već pomalo ljutito (i ljutitije ako Špičkovina bude dobila prednost) očekujemo da dođe i k nama, da mu se neke naše muke izlože razgovorom oči u oči. Ali, valja biti oprezan s našim očekivanjima – skloni smo nadati se da će nam nešto donijeti. Dobro, nek se stari računi poravnaju i nepravde isprave, ali ne tražimo od premijera da nam nešto donese – neka stvari postavi tako da nam naš novac ostane.